Proteklog vikenda naši školarci bili su iznimno vrijedni. Na našoj Malačkoj usvajali su nova znanja, vježbom su dolazili do nekih novih spoznaja, izoštravanja vještina, pomicanja vlastitih granica.
Subota je bila rezervirana za orijentaciju. Predavanjem i vježbom, naši vodiči Ivana Perica i Josip Rimac, školarcima su predstavili važnost i načine orijentacije.
Naš školarac Mario slikovito je to opisao, pa pročitajte…

U jutarnjim urama, pod sivim nebom, kraj pruge, okupila se neka družina. Izgledali su, onako sa strane, dobro raspoloženi. Bili su više sportski obučeni, na ramenima su nosili ruksake, a u rukama štapove. Moglo se primijetiti da su i njihove cipele čvršće nego obične tenisice, nešto nalik čizmama. Onako, iz daleka, rekao bih da se radi o planinarima. Pa da, to su u rukama zapravo planinarski štapovi, a na nogama gojzerice. Planinarske cipele dubokog kroja od materijala otpornog na hladnoću i vlagu s debelim nepropusnim profiliranim potplatom. Zapravo, sada sam već bio siguran da se radi o planinarima.
Svi su se okupili oko nekog čovjeka koji je smireno, ali ozbiljno promatrao ostale i nešto zapisivao. Iako nisam bio toliko blizu, mogao sam čuti da ga zovu Slaven. Moglo se pretpostaviti da im je on bio vodič.

Odjednom, zvonik, koji je bio samo nekoliko desetaka metara od mene, označio je puni sat. U tom trenutku shvatio sam da se radi o mojoj grupi planinara. Taj je zvuk označavao polazak. Točno u devet.

Onako pogledom prema gore u visinama Kozjaka označili smo svoj azimut, dom Malačka. Ne znamo mi još što znači azimut, ali to ćemo naučiti. Slaven nije bio sam. Zapravo, Slaven je taj dan bio metla. Toga dana, naš glavni vodič bila je Ivana Perica.
Krenuli smo hrabro putevima Malačke.
Gazeći strmom betonskom stazom prema gore, brzo smo se uvjerili da je temperatura puno veća od one stvarne. A vlažni zrak nije nimalo pomogao kod uspona. Trebala je to biti lagana šetnja do doma, ali već na prvoj stanci, nakon savladanih 100 m ekvidistance na zemljopisnoj karti, na onoj prvoj okuci kada se penješ prema gore, stopiranje je bila jedna od opcija. Nakon kraćeg odmora, krenuli smo dalje. Jer kažu, ne valja se ohladiti.
U sada već ugodnoj šetnji, s pogledom na Kaštelanski zaljev, gazeći po obroncima Kozjaka i Boni uživa. Boni nije nadimak za planinara koji je rijetko kada zadovoljan, odnosno uvijek mrzovoljan. Naprotiv, Boni je uvijek dobre volje i uvijek želi biti prva. Boni je pas. Možda i dio društva, iako nisam siguran je li platila članarinu. Došli smo skoro korak do cilja, taj korak traje malo duže od običnog koraka i dobro ga zapamtiš. Nekako kao da taj korak jako dugo traje. Ne znam, vjerojatno je Ivanin korak puno duži od našega. Sada već pred ciljem, čekajući ostatak družine, Slaven se nazire iza grma, a Slaven je metla. Metla označava kraj.
Tu smo. Sve ono što je stvaralo problem, sada, kada si gore, stvara ponos. Ponos prevladavanja snažne planine, strmog uspona, uspjeha, postignuća. Dobro, kada osvojite vrh Malačke, shvatit ćete da to zapravo nije nikakav vrh i da pretjerujem.
Sjeo sam za šank. Čovjek, onako malo krupnije građe, prosijed, veselog lica, uputio je pogled prema meni. Velika s toplim. Znamo se mi već od prije. Sjedio sam već tu i pio svoju kavu. I zadnji put je bio ugodan, pomislio sam.
Nakon kratkog odmora, zauzeli smo svoje mjesto, izvadili olovke, gumice i redalice, onako đački, kao u školi. Orijentacija u prostoru. Svi smo učili strane svijeta u školi. Svi smo čuli za istok, zapad, sjever i jug. Ali, kako pronaći sebe? Upravo zato je Josip bio tu, da pronađemo sami sebe. Govorio je Josip gdje se nalazi mahovina, prema kojoj su strani svijeta okrenute crkve, kako s pomoću ure možemo naći jug, čemu služi kompas. Ok, jasno nam je kako odrediti gdje je sjever i ostale strane svijeta, ali što nama to znači kada i dalje nemamo pojma gdje smo… Eh, sada treba odrediti azimut, naći tri točke, odrediti kontraazimut, izračunati ekvidistancu i izmjeriti zračnu udaljenost. Karte su vam promjera 1:25000, 1:50000, 1:100000, ovisno o promjeru, izmjerit ćete koliko su mm, odnosno cm dvije točke udaljene na karti i to prebaciti u km. Po tim crtama možete otprilike izračunati jer svaka nosi 4 cm pa je pola 2 cm. Kaže Slaven ako imate ružu vjetrova koju imaju pomorske karte, onda vam ne triba ni kompas… Stani. Matematiku sam ostavio u osnovnoj školi, zemljopis me nikad nije zanimao, Ružu vjetrova sam gledao, ali ne vidim kakve veze ima Seke Odak s ovim. Uostalom, zar još netko vjeruje da se u školi uči nešto korisno?! Zar još netko koristi zemljopisne karte? Nastavio je Josip, sada ćete dobiti nekoliko vježbi da vidimo koliko ste ovo usvojili. Usmjerili smo zemljopisne karte prema sjeveru, postavili svoje kompase i krenuli. Čini se da nismo bili toliko loši u školi, a i predavači su osvojili našu pozornost. Novi pojmovi usvojeni, zadaci odrađeni. Kako bi sve to bilo jasnije, odveo nas je Josip na teren. Podijeljeni u dvije grupe, trebalo je uz pomoć kompasa pronaći određene točke. Štoperica je krenula. Nasloni kompas na dlan, usmjeri to kako treba, brže, još nisi, pronađena prva točka, odjekivalo je iz gomile. Kreni, brže, broji korake, traži znak, nije tu. Napetost je rasla, znoj je kapao s čela, noge su bile umorne, ali nismo se dali, pronalazili smo mi te točke, sve kako bi što prije došli do cilja. Kraj. Sedam minuta i dvadeset četiri sekunde. Sada već umorni, gladni, žedni, teško dišemo i odmor je prijeko potreban. Šalim se, nije to sve tako bilo i nismo se nešto žurili. Mi smo se zabavili. I ne, ne kažem to zato što je druga grupa odradila vježbu brže. A i koza nam je ometala azimut. Ne govorim to kao opravdanje, samo iznosim činjenicu. Vrijeme je za ručak! Sjeli smo. Pojeli smo sarme.

Hvala Ivani i Josipu što su doprinijeli tome da ne izgubimo školarce!
Nastavak slijedi…

Galerija (+ 5 slika)