PLANINARSKE PRIČE
U današnjem izdanju donosimo priču o nastanku i stvaranju planinarskog društva Malačka iz Kaštel Starog. Priču o tome kako je od grupice prvih susjeda iz kaštelanske štrade nastalo jedno od najprepoznatljivijih planinarskih društava u Dalmaciji i šire, kronološkim redoslijedom donose tri predsjednika društva: Nebojša Polić, Igor Laurić i Zvonimir Perica.
Tu smo na Malačkoj gdje je na neki način sve službeno i započelo. Igore, ti si zapravo u društvu od samih početaka i svjedočio si njegovom osnivanju. Možeš li nam ispričati kako je uopće započela ova priča?
Sve je započelo na sv. Ivanu Birnju. To je bilo neko naše mjesto okupljanja, pa i više od 30 godina, tu smo se družili kao vjernici, ali više kao ljubitelji prirode. To društvo činilo je moje susjedstvo, Bugar, moj rođak, mali Čogelja koji se bavio alpinizmom, okupili smo te ljude i rodila se ideja da se prostor ovog doma nekako privede svrsi, ali nedostajao nam je vođa. Tad je Jozo Grozdanić predložio Nebojšu da bude naš predsjednik. To je zapravo bio službeni početak.
Nebojša, kako Vi pamtite taj trenutak kada ste pozvani da stanete na čelo jednog novoosnovanog planinarskog društva?
Ja sam zapravo s njima odrastao, ali mi se nikada nismo družili, stoga me je tim više poziv iznenadio. Te večeri, bilo je već oko 20 sati, zove mene Jozo, a ja sam bio u svojim brigama znate, radim u jednoj ustanovi, ’97. je godina, 40 000 je nezaposlenih, a on meni kaže, evo ima nas desetak u grupi koja bi željela formirati planinarsko društvo i bi li im ja htio biti predsjednik. Jako sam ih dobro poznavao, oni su bili dobri ljudi i pomislio sam da bi to možda i meni dobro došlo da se malo odmaknem od svojih silnih briga. Nije mi vrag dao mira, rekli su mi da će te nedjelje ujutro, a bilo je to 17. siječnja 1997., biti ovdje na Malačkoj. Došao ja ovdje, vidim kamion pun smeća gore, pa oni svi u radovima, sve nekako porušeno, bilo me malo i strah kad sam vidio kako to sve izgleda, kad evo Marka Grozdanića, nosi neki papir, kaže mi ti si prvi ja sam drugi, potpiši i ja nosim to na općinu sutra. Bugar ponio par kila mesa, oni nigdje bez mesa ne idu, mogu zaboravit gojzerice, kartu, kompas, ali meso nikako. I eto, tako je sve krenulo.
Jeste li Vi imali do tada planinarskog iskustva? Kako ste pokrenuli planinarske izlete?
Poslije te prve radne akcije, ja sam se vratio kući s pozitivnim dojmovima i sad je bilo na meni da osmislim što ćemo i kako ćemo. Tu u to vrijeme nije bilo intelektualaca, oni su bili vješti radnici, a ja nikad u životu nisam fizički radio. Mjeseci su prolazili u radnim akcijama i našem druženju tu na domu. U svibnju sam organizirao prvi izlet, išli smo od crkve dole na stanici, tu smo bili na misi gdje su blagoslovljeni naša zastava i grb, žao mi je jedino što je Marko napisao donja Kaštela, a ne Kaštel Stari, i nakon mise pješke smo otišli na Malačku. Poslije toga sam za blagdan sv. Ivana organizirao izlet od Malačke do crkvice sv. Ivana, kupili smo jednu sliku koju smo poklonili njima u ime društva. Tu sam pješke išao jedino 50 godina ranije s ocem i bratom Vladom. Mene nije privlačilo planinarstvo, ali sam bio sposoban organizator, stoga sam ostao u upravi i poslije svog mandata.
Poznata je priča o SOS-u za Malačku, odnosno događaju koji je pridonio spašavanju i sanaciji doma. Ispričajte nam nešto o tome.
Poslije rata ovaj objekt je bio otužan, devastiran, sve je odneseno, bilo je sve puno smeća. Stoga sam osmislio akciju SOS za Malačku, bilo je to na Dan državnosti. Cijeli objekt smo zamotali s dvjesto metara dugom folijom, očistili smo ga iznutra, doveo sam kipara Gorana Smojvera koji je od izgorjelih greda napravio jednu skulpturu, a profesor Pešja, fantastičan zaljubljenik u planinarenje donio je 35 uvećanih fotografija Kozjaka i Malačke, ali i nekoliko fotografija gdje se vidi smeće. Doveli smo prof. Ivu Babića, prof. Ivnu Bučan i Brigitu da održe predavanje, doveli smo i folklor. Došlo je dosta mještana.
Već dva mjeseca poslije, organizirali smo koncert grupe Stijene, a ovi diverzanti, jer nisu oni još bili planinari (priča uz smijeh), zaustavljali su svako auto i naplaćivali 10 dinara.
Pokrenuli ste i prvu planinarsku školu, kako je došlo do te ideje?
Pojma mi nismo imali o planinarstvu, Igor nas je vodio na Vidovu goru na Brač, neki su niz sipar išli u japankama, ništa nismo znali, stoga je planinarska škola bila neophodna. Tada su na punoj životnoj snazi bili najbolji planinari bivše države, tu su bili profesor Sunko, Goran Gabrić, Mužinić i Sučić, to je bila elita koja nam je dva mjeseca držala predavanja. Prvo su oni meni rekli da oni neće ići u školu, Bugar, Grozdanić i ostali. Ovi kaže da je star, ovi da je prevelik za sjest u klupu, a ja sam im rekao, slušajte, vi ne morate ići u školu, ali ja ću sjesti prvi u klupu, tko ne dođe ne mora se više ni pojavljivati. Međutim dolazili su i nakon dva mjeseca mi smo položili opću planinarsku školu. Došli smo u dodir s tom planinarskom elitom, kao Modrić u nogometu, tako su oni nama bili, Matković nam je pričao o alpinizmu, Marinov o speleologiji, oni su postali naši idoli. Ja sam tako došao na ideju da organiziramo u Kaštelima bal planinara. Bio je jako uspješan, okupilo se oko 300 planinara od Zadra do Dubrovnika, svi u odijelima i toaletama. Svu zaradu od donacija smo ostavili u Građe i nastavili uređenje doma.
Nedugo poslije organizirali ste i Dane planinara Dalmacije. Možete li se prisjetiti toga?
Sve što smo naučili u planinarskoj školi, sve što smo čuli od ovih naših ideala, mi smo stavili u program. Matković nam je napravio 5 smjerova na Orljaku, dobili smo jamu u Ublima, Igor je vodio ekologiju, imali smo i orijentaciju, imali smo gađanje zračnom puškom. Podijelili smo 1200 bonova za ručak, eto toliko je ljudi bilo.
Što Vam je, Nebojša, bio najveći izazov u svemu tome?
Pa iskreno, ljudi. Svaki pojedinac bio je zlata vrijedan, ali često je iskrilo, bila je to lako zapaljiva roba, trebalo je upraviti s ljudima. Bilo je tu pojedinaca koji su bili i konfliktni, međutim ja sam njihove dobre strane, njihove vrline usmjerio tamo gdje treba, tako smo recimo organizirali jednu pravu etnografsku izložbu. Organizirali smo razne kulturne događaje, tako sam Željka Bogića zadužio za to da skupi staru odjeću, stare predmete, s naglaskom iz Zagore. Taj kulturni dio ubrizgan u samo društvo je zapravo bio serum za smirivanje takvih sukoba. Ono što je nedostajalo su planinari i nismo ih puno proizveli, mi smo proizveli izletnike. Jedini planinar koji je iz tog razdoblja je proizišao je Igor, a kasnije i Grgo Puljas.
Igore, vratimo se tebi. U društvu si od samog osnutka, kada se u tebi rodila želja za planinarstvom?
Kao dijete ja sam s ujakom išao po Lici i zavolio sam planine. Kako smo već i ispričali, dogodilo se planinarsko društvo, bilo je tu raznih ljudi, uglavnom izletnika, ali nikako naći nekoga s istim interesima. Kada se dogodila ta prva škola, imali smo sat speleologije i Frfa je ovdje na domu postavio opremu i tko je želio mogao se spustiti i popeti niz ovaj stup. Meni se to jako svidjelo, odlučio sam se prebaciti u speleologiju. Na moju inicijativu se osnovala sekcija u društvu, bilo je još zainteresiranih mladih, njih 10-15, uključujući i spomenutog Grgu.
Uspeo si se i na Mont Blanc, koji je u to vrijeme smatran najvišim europskim vrhom?
PK Split je organizirao taj uspon i zahvaljujući ranije stečenom znanju, a i činjenici da su neki odustali, mene su pozvali. To mi je bio prvi put na snijegu u derezama i to baš u Alpama. Pripremali smo se tu na Kozjaku, u sred lita u derezama, s punom opremom i konopima, da nas je tko vidio, ne bismo još sa psihijatrije izašli. Lito i omara su nam simulirali nedostatak kisika s tih visina. Uz to sam plivao, išao u teretanu, trčao. Po povratku s ekspedicije, priključio sam se speleološkoj ekspediciji Slovačka jama u Velebitu. Tu sam se spustio na 150 metara. To je za mene bio uspjeh, a kasnije mi je rekord bio 358 metara. Nažalost slijedom određenih okolnosti sekcija nije zaživjela i šteta je što nemamo više tih specijalističkih odsjeka u društvu, no možda jednom…
Bio si i jedan od predsjednika društva, kako ti gledaš na taj period?
Za vrijeme predsjedničkog mandata pokojnog Plazonića, bio sam dopredsjednik, a nakon što je on preminuo postao sam i predsjednik. Ja sam bio na Mont Blancu kada je on preminuo i došao sam dan poslije na Čvrsnicu, nisam imao pojma što se dogodilo. Došao sam sretan, uzbuđen nakon uspona i zatekao njih u takvom stanju. Nakon toga su održani izbori i ja sam izabran za predsjednika.
Ti si Igore i jedan od privih licenciranih vodiča u društvu?
Pa da, može se reći da sam među prvima. Bila je tu i pokojna Katica, negdje smo u slično vrijeme postali vodiči, ne sjećam se tko je bio prije. Ja sam hvatao sve prilike koje su mi se pružale, speleo tečaj, tečaj za vodiče, tečaj za markaciste.
Trenutno si i predsjednik markacističke sekcije?
Pa speleologija je grana planinarstva u kojoj sam istinski uživao i koja me upotpunjavala. Međutim, došle su obveze, obitelj, društvo nije ni imalo novca za potrebnu opremu i kasnije sam se okrenuo markiranju. Nisam cijelo vrijeme bio predsjednik, izmjenjivali smo se. Uz staze na Kozjaku koje nam pripadaju, sve do ove godine održavali smo i jednu stazu na Braču, a još uvijek održavamo i Kremen. Kremen nam je pripao zahvaljujući Jovici Čubrilu i nekoliko generacija društva je sudjelovalo u trasiranju, markiranju i održavanju te staze. Skoro smo je se bili odrekli, ali zahvaljujući pokojnoj Katici staza je ipak ostala naša i drago nam je da je tako.
Spominješ Katicu Majković, znamo koliko je velik njezin doprinos društvu. Bi li ti kao netko tko je u društvu sve ove godine, izdvojio još neke osobe koje su doprinijele rastu i razvoju društva?
Društvo i jesu ljudi i ima tu jako puno imena koje itekako vrijedi spomenuti. Podijelio bih to na vrijeme prije, za i poslije pokojnog Peke. U onom vremenu prije nego je pokojni Petar Penga postao predsjednik, dok smo još stasavali kao društvo, važnu su ulogu odigrali upravo ljudi iz mog susjedstva, među kojima su i Nebojša i Grozdanić, a Papić je napisao statut. Iz te ulice je sve krenulo. Kasnije su se među nama rodili pravi planinari, Jovica, Filip Balić, Kate. Filip je bio prvi blagajnik, on je jako puno učinio, bio je definitivno najangažiraniji član, organizirao je markacijske tečajeve, osnovao je županijski savez naše županije. Kate je bila jedna veza s ostatkom svijeta, zahvaljujući upravo tim ljudima društvo je u onim kriznim trenutcima opstalo. Kasnije, Peko je bio naš dugogodišnji predsjednik, zapravo sve do svoje smrti i uz njega iz tog perioda moram spomenuti Marka Topića i Blanku Plazonju. Peko je veliki doprinos dao u legalizaciji i nastavku izgradnje doma. U trenutku njegove smrti vodstvo društva je preuzeo Zvone i iz tog novijeg perioda moram spomenuti vas mlade ljude koji nosite ovo društvo. Tu su uz Zvonu naša tajnica Kristina, predsjednica vodičke sekcije Ivana Jozić i ti Snježana.
Nažalost, društvo su obilježile i tri tragične smrti. Jesu li događaji obeshrabrili društvo?
Istina, predsjednik Ivica Plazonić preminuo je prilikom uspona na Pločno od srčanog udara. Isto se dogodilo i Peki na Golem Korabu. Tragična smrt Slavena Sučevića na Triglavu nas je jako uzdrmala. No, život jednostavno mora ići dalje. U takvim situacijama se vidi koliko je nezahvalna uloga vodiča na izletima. Evo sada imamo naširoko poznat Memorijal Ivica Plazonić, kojeg zajedno s HPD-om Pločno održavamo od prve godišnjice u Masnoj luci. Pokojnom Peki smo postavili i spomen ploču na mjestu gdje se dogodila nesreća.
Zvone, novija povijest društva pripada tvom vodstvu. Možemo li se vratiti na početak tvog prvog mandata? Kako ti je bilo prihvatiti kandidaturu za predsjednika u tom trenutku
Bio sam na tom usponu na Golem Korabu, kada je Peko umro. Bilo je to jako teško za sve nas koji smo tamo bili i moram naglasiti da nam je tu jako pomogao HGSS i Jure Čatipović koji je organizirao prijevoz njega i njegove žene Rose helikopterom. Mi smo se jedva nekako spustili nazad i to je stvarno bio potresan događaj za sve nas. Iza toga, društvo je bilo u najmanju ruku podijeljeno, ja nisam imao nikakvu tendenciju da postanem predsjednik, ali prvi mi je pristupio Filip Balić. On će meni uvijek ostati u sjećanju kao dobar duh Malačke, jedna jako pozitivna osoba, i sada iako prikovan za krevet, kada vas vidi, uvijek mu je osmijeh na licu. Ne znam što je on tad vidio u meni, ali baš na jednoj radnoj akciji tu na Malačkoj mi je pristupio. Ja sam se tad posavjetovao s Markom Topićem, do čijeg mišljenja jako držim. Bila je jako nezahvalna situacija, društvo razdijeljeno, članova je bilo, ali bilo je baš svega, svatko je vukao na svoju stranu, sve se ima, ništa se nema. Tu je prevagnula moja supruga Ivana. Vidio sam koliko to vole ona i naša kćer i tad sam pristupio izborima, koje sam dobio za jedan glas razlike.
Sjeo si na čelo društva kao mladi planinar, no ipak si ga poveo u dobrom smjeru. Što ti je bio najveći izazov?
Treba imati neke organizacijske vještine i taj dio mi nije bio problem, no kao što su i njih dvojica spomenuli, najteži su ti međuljudski odnosi i tu sam trebao odigrati vezni red. Početak mandata vežem uz sjećanje na našeg Slavena Sučevića, on mi je neprežaljen, ne prijatelj nego baš drug za sve i to mi je bio najbolji period u Malačkoj. S njim sam bio u Izvršnom odboru, uvijek je bila pozitiva s njim. Kad je on nastradao na Triglavu i ja sam se dosta promijenio. Evo, nekako smo i to preživjeli, uspomena na njega je vječna u našim srcima, ali nakon njega nije bilo isto. Ja sam osobno jako puno izgubio s njegovim odlaskom, a izgubili su i drugi članovi, Slaven je bio svima drag.
Druga stvar koja je bila veliki izazov je suradnja s Gradom, upravo zbog te razjedinjenosti društva. Ali, ničega ne bi bilo, niti bi mi sjedili sad ovdje na Malačkoj, da nije bilo Grada, prvenstveno Denisa Ivanovića i Grgice Benutića. Nije ovo neka reklama, to je jednostavno tako. Prvu godinu mandata kao da sam bio na nekakvom testu, a poslije je krenula naša odlična suradnja i ja sad stvarno vidim njihovu bezuvjetnu podršku.
Sada je Malačka jedno nadasve prepoznato i hvaljeno društvo, kako ti gledaš na to? Što je doprinijelo tome?
Nije tome zaslužan jedan čovjek, ja sam tu da sve uglazbim, tu je timski rad, imamo odlične ljude u upravi, imamo i 13 aktivnih planinarskih vodiča, brojne izlete, naši vodiči se doslovce tuku za termine kada rade godišnji plan. Društvo je naraslo brojnošću, a ono što ja vidim kao veliki doprinos tome su planinarske škole. One su ljude privukle i njima smo stvarali planinare. U mom mandatu su održane četiri škole, to je uvijek govorio moj planinarski kum Duško Čubrilo, samo to je budućnost. Svakom školom smo dizali ljestvicu, poboljšavali, evo i ova zadnja koju si ti vodila, imamo svoju skriptu za školarce, i kada objavimo školu, takoreći isti dan je popunjena. Imamo odlično vođene i društvene mreže te web stranicu gdje ljudi vide naš rad, posvećujemo se i djeci, organiziramo dječje izlete, a istinski se trudimo održavati dobre odnose i suradnju s drugim planinarskim društvima.
Maloprije ste spominjali neke značajne ljude. Ja moram spomenuti jednu ženu koja je cijelo vrijeme mojih mandata uz mene, to je Blanka Plazonja. Ona je osoba koja je bila s Pekom u njegovom mandatu ostala je i sa mnom kao blagajnica i kao velika podrška. Tu se pokazuje sinergija starijih zaslužnih članova i pomlatka. Ja se trudim čuvati to, jer naše društvo počiva na nekoj tradiciji i na nama je da te stvari ne zaboravimo i to se ne može bez sinergije starih i mladih, a ona je tu poveznica.
Ovaj dom je rado posjećen od strane planinara, raznih udruga, a često se održavaju i planinarski tečajevi ovdje. Ima li straha od eventualnog gubitka doma?
Evo mi sad imamo elegantno riješenu situaciju, a to prije pet godina nije bilo ni blizu. Tu opet ide zahvala Gradu koji je prepoznao naše potrebe i s kojim ćemo nadam se uskoro potpisati novi ugovor na duži period. Svaka privatizacija planinarskog doma nije dobra za planinare. Ljudima nedostaje druženja i naš dom je nama uvijek središte svih događanja, a da je privatiziran ne znam kako bi to bilo. Isto tako, održavanju doma pridonose svi naši članovi koji se uvijek u velikom broju odazovu radnim akcijama, osobe koje su najzaslužnije za stanje na domu su naši domari Mara i Marko Topić. Tih dvoje ljudi, ne što su moji punac i punica, ali oni su uvijek tu. Uslužni, vrijedni, nasmijani, dobri kulinari, gostoljubivi, i to ljudi prepoznaju.
Ove godine bili smo i domaćini velike planinarske manifestacije, Dani planinara Dalmacije?
A što reći, dođe mi na sastanak Izvršnog naša Snježana, a ti i moja žena ste bile na Danima planinara Dalmacije u Omišu, i kaže naša Snješka, a šta mi ne bi dogodine bili domaćini. Ja sam ih pokušao odgovoriti, jer znam što nas sve čeka, ali nema tu, ne odustaju one. Šalu na stranu, bila je tu velika organizacija, veliki broj članova je zaslužan za uspješnost, svi iz uprave, Snježana je sve to vodila, maksimalan angažman je dala. Okupilo se oko 500 ljudi i nakon manifestacije su pljuštale pohvale na sve strane i to je ono što nas i čini sretnima i ponosnima.
Kako ti vidiš budućnost društva?
Društvo je pomlađeno, seniori su uz nas, društvo je transparentno vođeno i tako treba i ostati. Treba nastaviti školovanje kadra i kroz planinarske škole i vodiče i markaciste, ali i kroz ostale specijalizacije. Tu smo di jesmo, ja mislim da sam dosegao nekakav vrh, ovo je moj zadnji mandat, jer sam se tako ograničio statutom, i ono što ja želim je da se barem ovakav smjer nastavi. Mislim da je s ovakvim članstvom budućnost Malačke bezbrižna. Svoj drugi mandat sam dobio gotovo jednoglasno, samo jedan glas je bio protiv, ja vjerujem da bi dobio i treći, ali nema potrebe, treba uvesti svježu krv.
Nebojša, imate li Vi neku poruku za kraj?
Pa evo ja bih volio poručiti Zvoni da mu želim ovo što sam ja doživio, da te se nakon 25 godina članovi sjete, to je stvarno velika čast.
Igore, tvoje želje za budućnost?
Volio bih da se ove specijalističke grane malo podignu, ali ne na uštrub društva, nego da upravo to doprinosi kvaliteti društva.
Snježana Plazonja
