Ovaj vikend je za planinarski, ali i sav ostali svijet, bio prava poslastica što se zbivanja tiče.
Podno Biokova, Velobrski planinari slavili su svoje dane. Kod njih je program uvijek primamljiv i raznolik. Malo zabave, pa okrijepa hranom, zatim kulturno uzdizanje uz dokumentarac, pa red pjesme i naravno planinarenje. Istovremeno na Mosorovim padinama, Mosoraši su proslavili sanaciju krovišta, svima dragog planinarskog doma “Umberto Girometta”. Događaj je popraćen Svetom misom i blagoslovom novog krovišta, svečanim govorima predsjednice Ivane Radonić, glavnog tajnika HPS-a Alana Čaplara, domara Špira Gruice, Gorana Bratima Gricka te Splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića.
Naš Vicenco posjetio je oba zbivanja te nam uz nekoliko fotografija, poslao i kratak izvještaj svog vikenda provedenog daleko od gradske vreve.
“A di ćeš sad? Biće opet u brdo?! Tako je! Iden opet i iću dok me god zdravlje služi! A
čak i kad služi malo manje … Ka sad na primjer…
Ali iman problem jer dva društva imaju svoje dane i otvorenja sezona! Ma u biti i nije
to neki problem – iću i vamo i tamo 😉
Po putu se crni i oblači. Ma oće kiša il neće? No me interesa! Opustim se i uživam.
Ako želite znat šta je to šta ljude tira u planine proučite malo povijest planinarstva, ili
popričajte s ljudima koji su u tome već neko vrime. Ali možda najbolje od svega za
razumijevanje šta kako i zašto je prošetat se svojim nogicama i doživit vlastitim
osjetilima. I odma znaš jesi ili nisi!
Tako i Makarani imaju svoju priču o životu uz, na i s Biokovom. A ona nije počela
tako da je neko zaključija kako u planinarenju može guštat. Težak je to bija kruv kad
su Velobrdski ledari (po kojima i dom nosi ime) silazili u 100 do 200m duboke jame
“usić leda” prvo za svoje blago, a kasnije kako bi gospoda turisti uživali ljeti u
rashlađenoj bevandi. I dok gledaš taj dokumentarac ne možeš ostat ravnodušan.
Emocije su tu dok gledaš oči bake Mare koja priča o tim vremenima kad su ljudi bili
“žila a ne mišić” kako kaže jedan od pripovjednika i njena neprocjenjiva reakcija kad
joj donesu par kila tog leda teškom mukom i to uz svu modernu opremu koju ledari
30ih godina nisu imali. A znali su nosit na kostima gromade od priko 100 kila. I kraj
dokumentarca mi je genijalan, jer na kraju … Ma u ostalom pogledajte ga i sami pa
procijenite. Večer se nastavlja u veselom tonu kako i priliči jednom planinarskom
susretu, a kakav bi to susret bio bez pjesme? Kad je došlo vrijeme odo ja na
zasluženi počinak i mislim se “hvala ti živote vol 1”.
Maze me prve zrake svjetlosti i to je znak za ustanak. Kava pa idemo. Putem nema
puno auta i to mi je super. Zvuci iz mog radio tranzistora, prizor ko iz bajke kojim me
Biokovo časti, doručak u tišini uz pogled u more na vidikovcu povr Vruje. Čistih misli
započeti dan, a nije još ni 8h. “Hvala ti živote vol 2”
Već se polako zagužvava šta se tiče parkinga, ali je dobra ura i dalje… Polako ću
svojim tempom uzgor pa kad stignem. Neka poznata i puno nepoznatih lica, a svima
pogled usmjeren gori, prema Mosoru. Korak po korak i postojanje u trenutku. Ali ne
traje to previše dugo, jer kako to već biva u planini, nova poznanstva lako se
dogode. Simpa ekipa i put proleti za tren. Kod doma još nešto poznatih i još više
nepoznatih. Mosor je danas centar svita pari mi 😀 Iće, piće, ćakula, pisma,
govorancija oko novog krova i otvorenja sezone i da fala svima koji su pomogli na
ovaj ili onaj način (nema na čemu jer su i moje kosti nosile te puntižele), nadire još
nepoznatog svita … Dosta! Aj ti moj nizdol. Iskobelja san se jedva i bježanija. Nije to
za mene. Previše. Ali neka ljudi guštaju. Svak ima svoje. Meni je planina
prvenstveno zvuk prirode, a ne čovika.” – zaključio je naš Vice i ostavio nas da uživamo u slikovitom tekstu i nekoliko fotografija.
Ovim putem upućujemo čestitke za oba društva uz želje da još puno ovakvih događaja i susreta dočekamo zajedno.
Vicenco Tarabene
