O ispitu – ukratko
Nakon približno dva mjeseca naše je društvo postalo bogatije za 18 diplomiranih i školovanih planinara. Svake su srijede pažljivo upijali teoretska znanja o planinama i planinarenju, a nedjeljom su stečena znanja primjenjivali na raznim praktičnim vježbama. Ovogodišnju su planinarsku školu uspješno organizirale i privele kraju voditeljice Ivna Petric i Ivana Perica, od 7. studenoga službeni vodiči HPD-a Malačka. I polaznici i voditeljice su s nestrpljenjem iščekivali zadnji, najizazovniji dio planinarske škole – završni ispit.
Ove je godine ispit proveden pod posebnim mjerama pa je izlet bio organiziran samo za polaznike Opće planinarske škole, njihove voditeljice i vodiče kako bi se smanjio broj eventualnih kontakata i moguće širenje koronavirusa.
Održavanje ispita odvijalo se u dvodnevnom programu (14. i 15. 11.) na PD-u Brezovica gdje su polaznike spremno i srdačno, kao i uvijek, dočekali predsjednik HPD-a Dinara Slaven Grgić i tajnica društva Valerija Čulina.
Voditeljice su se pobrinule da završni ispit bude profesionalan i nimalo jednostavan – budući su planinari trebali pokazati teoretsko znanje na pisanome i usmenome dijelu ispita, odraditi praktične vježbe iz čvorologije, izrade bivaka i prve pomoći. Prvi dio programa završen je noćnim usponom na Badanj (1281 m). Drugi dan – izazov br. 2.: Sinjal (1831 m), najveći hrvatski vrh. Školarci su prkosili svim izazovima, svim preprekama, oblacima i žuljevima te dokazali da su kao stvoreni za naše društvo. Diplome su zaslužili u svakome pogledu.
Na vrhu Hrvatske su i službeno “kršteni” po dobrom starom običaju našega društva.
Mi im možemo samo poželjeti da ih planinarski entuzijazam i ljubav prema prirodi i društvu nikada ne napusti!
I neka ne zaborave svima znanu mudrost: Umor nestaje, a zadovoljstvo ostaje.
Kako je to izgledalo iz njihove perspektive pročitajte u osvrtu jedne od polaznica.
O ispitu – opširnije
Kad bih trebala sebe opisati u nekoliko riječi, vjerojatno bih spomenula da se dobro izražavam riječima te da jako volim pisati, međutim, nikada kao sada nisam osjećala ovoliku odgovornost prema tekstu kojeg pišem. Tekst je ovo u kojem želim izraziti sve emocije koje sam vidjela posljednjih tjedana u očima svojih kolega planinara, tekst kroz čije riječi bih htjela nekome tko nije bio s nama, predočiti svaki ubrzaniji otkucaj srca, stvoriti sliku svakog bolnog grča, svakog zadovoljnog uzdaha, svakog radosnog smijeha.
Već dugo, ljubitelj prirode u meni potpaljivao je želju da vidi i ono dosad slabije viđeno, prirodu na višim predjelima nadmorske visine, i jedan oglas našeg planinarskog društva bio je taj okidač koji je to pokrenuo. I dođeš tako na neko predavanje, upoznaš puno do tada nepoznatih ljudi, i čuješ neke nove i nevjerojatne stvari od kojih ti neke oduzmu dah i daju potvrdu, da, to je upravo ono što želim, a neke druge te i uplaše, ali idu tjedni, idu nedjelje i srijede i ne posustaješ. Ti nepoznati ljudi uskoro postaju sastavni dijelovi tvojih svakodnevnih razmišljanja, počneš se veseliti tim srijedama i nedjeljama, svakom izletu, svakom druženju, svakoj važnoj lekciji. Spoznaš onaj osjećaš koji te obgrli onog trenutka kada se popneš na taj vrh, shvatiš da ako si ikad i pomislio da ćeš osvojiti planinu, ona je zapravo osvojila cijeloga tebe. Vidiš neke, moćnom rukom prirode nastale ljepote, možda izgubiš razum, ali pronađeš dušu, pronađeš samoga sebe. Spoznaš moć prirode koja te umiri, izliječi i dovede tvoja osjetila u red.
I dođe tako taj dugo očekivani vikend. Dinara. Preveliko uzbuđenje. Očekujemo svašta, mislimo da znamo otprilike što nas čeka, ali shvatimo da očekivanja mogu biti i podcijenjena i da stvari nekad ispadnu puno ljepše i puno bolje, da misli ne mogu ni približno pretpostaviti što će nam ta dva dana u prirodi, daleko od ubrzanog života 21. stoljeća donijeti.
Zajedno s prvim zrakama sunčevog sjaja subotnjeg jutra nas 18 školaraca i 4 vodičke uputili smo se prema Kninu. Topla odjeća, planinarska oprema, i uzbuđenje u srcima. Iz Knina preko zaseoka Guge i Suvoga polja i napokon, eto nas. Izlazimo iz kombija, a krajolik oko nas odmah nas osvaja; miris jeseni koja pleše u zraku, šuštanje lišća pod našim nogama, cijela paleta jesenskih boja i dva nasmijana oka naše domaćice Valerije.
Planinarska kuća „Brezovac“ smjestila se u šumi, na rubu prostranog dolca Brezovca na 1050 m nadmorske visine, i bila naš dom sljedeća dva dana. Mjesto svjedok naših druženja, pjesama i veselja.
Kava, šetnja, ćakula, izviđanje najbolje pozicije za gradnju bivka pa ispit. Iako je pisani ispit jedan od važnijih dijelova ove dvomjesečne ture, reći ću samo da smo svi uvjerljivo položili zahvaljujući stručnosti naših voditeljica škole i ostalih predavača. Onaj malo zanimljiviji dio ispita je svakako građenje bivka. Četiri grupe, četiri bivka, četiri različite pozicije i 18 planinara koji ozbiljno shvaćaju svoj posao i zdušno surađuju ne bi li pokazali sve što su naučili. Rezultat, bivci izrađeni, školarci ponosni, učiteljice zadovoljne.
Slijedi noćni uspon na Badanj (1261 m), koji nam je došao kao priprema za sutrašnji dan. Po povratku, red pjesme, plesa, smijeha, večere, dobrog vina, svečana podjela diploma, i još puno pjesme i ne baš tako puno sna. No, to ništa nije umanjilo našu želju i spremnost na ono što nas čeka. A čekalo nas je višesatno planinarenje do krova Hrvatske, do najvišeg vrha Lijepe Naše. Krenuli smo kroz predivnu šumu, ispunjenu cijelim spektrom jesenskih boja, čiji je miris umirivao i osvajao. Uslijedio je predio iznad prostrane doline, gdje je narančasto-crvene tonove s trona izbacila umiljata žuta. Sve ubrzanije disanje, poneke kišne kapi, kraće stanke, puno šale i smijeha i eto nas polako podno vrha. Još samo da uspnemo te skliske, oštre, bijele stijene i tu smo.
Na nadmorskoj visini od 1831 m dočekao nas je jedan od najviših vrhova planine Dinare koji se nalazi u jugoistočnom dijelu Hrvatske na teritoriju Šibensko-kninske županije, sazdan od nekoliko kamenih vršaka obraslih klekovinom. U mislima smo ponijeli i naše kolege planinare koji nisu stigli do vrha, krstili se, fotografirali, zbog magle nismo ništa vidjeli, a zbog hladnoće brzo krenuli nazad.
Povratak u kuću, kava uz ćakulu, vidno umorni, ali sjaj u očima otkriva puno više, radost zbog svega doživljenog, želju za novim izazovima, ali i dozu tuge zbog završetka ovog predivnog perioda.
Bogatiji za nova poznanstva, za vrijedna iskustva, za važne lekcije, ovi diplomirani planinari poručuju svojim vodičima iz društva: Povedite nas dalje, želimo vas slijediti, želimo još sebe dati. Planine nas zovu, mi želimo ići.
polaznica Snježana
