Nakon višetjedne edukacije, druženja i niza izleta, 21. studenoga smo zaokružili jednu predivnu priču. Iako je završnim ispitom trodnevnim boravkom na predivnoj Dinari službeno završila i VIII. opća planinarska škola pod organizacijom HPD-a Malačka, vidjevši zanesenost i očaranost u očima i licima naših školaraca, možemo s pravom reći, ovo je za njih tek početak! Iza nas su dva mjeseca predavanja, izleta i vježbi i ovim putem želimo zahvaliti svakom pojedinom predavaču i instruktoru na pruženom znanju. Hvala voditeljicama škole Ivni i Snježani, koje su uživale u svakom trenutku sa svojim školarcima, hvala vodičima na njihovom uloženom vremenu i trudu, i veliko hvala GSS-ovoj ispostavi Kaštela, na ustupljenim prostorijama te inspirativnom predavanju njihovog voditelja Jure. Posljednja tri dana bila su posebna, mora da smo i samim nebesima toliko dragi kad su nas nagradila predivnim sunčanim danima i savršenim pogledom s krova Hrvatske. Hvala našem Mateju i Inu, našim grill majstorima, hvala našim ženama koje su cijepale drva i po starinski “zavaćale” vodu iz bunara, hvala Valerijinom srčanom osmijehu, hvala Slavenovom samo “na oko” ozbiljnom stavu, hvala našim vodičima Kiki, Ivani i Josipu na stručnom vođenju po obroncima Dinare, hvala svakom pojedinom školarcu, jer baš takvi kakvi jeste doprinijeli ste predivnim trenucima koja će ostati za vječna sjećanja.
Naš, sad već diplomirani školarac Vice, osvrnuo se na protekle dane, pročitajte i vidite kako je to bilo u njegovim očima.
Dok ispijan kavu u Square-u, vata me nervoza od pomisli da je sutra ponediljak i da je ovaj lipi vikend završija. Ali tako to u životu ide i upravo radi toga, znamo cijenit ovakve lipe trenutke još i više… Mahanje svima i vidimo se nekom drugom zgodom i to sigurno u ne tako dalekoj budućnosti, jer društvo je postiglo svoj cilj – dobro su nas izdriblali i usadili nam poneku vrijednu informaciju u naše glavice i dali nam priliku da postanemo ekipa. I već se više puta pričalo o narednim druženjima i izletima. Znači svaka čast vodstvo udruge, predavači, voditeljce škole – ostvarili ste cilj, a mi vam radi toga skidamo kape. TUŠIRANJE i to TOPLOM vodom, kroz glavu mi se vrti sve šta se izdogađalo… Kako to sve stavit na papir? Koliko smi bit dug ovaj osvrt? A valjda može bit malo duže jer je ipak završni ispit i višednevno druženje u pitanju…
Ali možda ima onih kojima se ne čita roman?
E pa ajmo onda ovako: Prvo za one nestrpljive odgovor na najvažnije pitanje – Kako je bilo? Bilo nam je ekstra! Bacite pogled na slike i na mjesto na kojem smo bili i sve će vam bit jasno! I da, ova generacija omogućila je svojim voditeljima da napokon dožive di se nalaze i kako Dinara izgleda obasjana suncem. A sad dalje kome se čita neka čita, a kome se ne čita, a nek lipo klikne iks. I prvi put kad san ispija kavu u Square-a prije dva dana ima san sličan osjećaj ko danas, ali ne zato šta je gotovo nego jer počinje! Sidamo u kombije i vozimo se prema gori dok misec piči u ponom sjaju! Koja lipa noć. Ali ne i tako lipi put. I dok bubrizi i jetra minjaju strane, u kombiju je ruganje na najjače. Odma od dolaska počinjemo tempom koji će nas pratit do kraja – work hard, play harder! Dok pišemo ispite podmazujemo grla ljekovitim napicima od meda “jer smo saznali da nas čeka i usmeni”. Nakon usmenog dijela ispita ide zasluženo opuštanje. No, čini se da smo napravili radnju koja bi spadala u subjektivnu opasnost jer smo podcijenili svoje kapacitete i uskoro sve naše rezerve (zlatna, željezna i sve ostale koje smo imali) bivaju potrošene. A moramo preživit još jednu noć! O ne! Šta sad? Ali tu je naš osobniHGSS koji donosi još dva kartona prve pomoći i spašeni smo! Bar privremeno. I dugo u noć,
u dugu zimsku noć … I ovaj ritam meni jako bitan, taman taman, taman je … Ali naravno pridržavajući se preporuka stožera i kućnog reda naših domaćina (da iman u wordu smajlija koji prekriva usta dok se smije ovde bi ga stavija) Dobro je, ne boli puno! Na krilima početnog entuzijazma, drugi dan pije se kava i doručkuje. Rade se rekonstrukcije događaja i kolektivno popunjavaju neke rupe, dok u pozadini mozgova piva Đibo svoj stari hit “I drugi puta ću pametnije”. A šta je tu je – ajmo dalje! Pakiraju stvari i idemo hrabro u osvajanja novih vrhova. Iako smo krenili laganini i uživali u svakom metru prelipe Dinare i prekrasnog sunčanog dana, na kraju onog završnog uspona spušta mi se neka magla na oči. Ali čekaj, nije to magla nego je samo proces Dinara detoxa u potpunosti završen ovim činom. Uživanje na “on” – koga briga šta dere Bura! Selfijei, grupna slika, rađaju se nova kumstva i možemo nazad! Putem ka i uvik učimo nešto novo o životu i jedni o drugima, dok istovremeno upijamo svaki kamen i svaki bor koji se nekim čudom izborio za svoje preživljavanje.Neki poljodjelac pozdravlja i pita jesmo li se umorili, a ja mu kažen “Evala šjor! Umor nestaje, a zadovoljstvo ostaje!” Ali kad me pogleda malo čudno reko sebi “de smanji malo doživljaj”. Doma dolazimo sretni i zadovoljni, ali bome ipak jedva čekan sist. Topli dom i miris vitamina C koji se krčka sa suvim meson doziva nas unutra. Kako je dobar. Ali kako to da ovako peče? Eto ti sad Vice koga je briga jel bura na vrhu dere! Kad smo se najili, vata nas mala snaga. Ma koji bivak o čemu pričaju oni! Imamo super plan: sad ćemo ih nagovorit da se odgodi do ujutro, a ujutro da se odgodi za popodne pa kad skuže da već moramo ić, bit će im kasno! Koji dobar plan – high fiiiveee! Jedini problem je šta je Kike iza nas, a mi smo to u malo previše detalja razradili naglas. Kaže Ino “Kike možemo li” i prije nego šta završi Kike kaže NE MOŽE! Sve san vas čula ! A ništa! Jope su pobijedili. Ajmo ga radit! Ekipe trče na odabrane lokacije, a naravno i mi. Idemo napravit NAJBOLJI bivak ikad! Malo nakon toga čuju se razni zvukovi, ali šta je najbitnije smijeh odzvanja šumon. Pa ovo je
baš zabavno u stvari. Mi smo odlučili okitit naš privremeni dom! Jer ko nama može reć kad ćemo mi slavit Božić?! Mi smo baš odlučili da bude večeras! Dolazi građevinska inspekcija Malačke i na prvu mislimo da smo ih kupili vatricom i lampicama, pivaju se Božićne pisme i sve je baš lipo. Ali uskoro pokazuju svoja prava lica i mrko proučavaju svaku grančicu! Međutim, naša nastamba izdržava i najrigoroznije testove na potres i ostale nepogode. Kažu inspektori na kraju da su oduševljeni arhitektonskim dostignućima školaraca, da bi bez problema prespavali u našim bivcima kad bi trebalo i da je opet sve bilo u skladu s mjerama stožera jer nisu mogli u kuće bez COVID potvrda. Bravo mi! Kad smo saznali da ipak nismo imali najbolji bivak, ostalima smo objasnili da mi nikad u biti i nismo tome pristupili natjecateljski nego je poanta bila sudjelovat, je li … Uskoro eto ti i Poljičanina i Tonia, tako da ništa od noćnog uspona na Badanj i repriza
dočeka može počet. Smijeh do suza opet, toliko različitih likova na jednom mistu, svi ludi na neki svoj način, a opet to sve skupa funkcionira na nekoj grupnoj razini. Mila majko ko nas sastavi. A ko god sastavi teško će da rastavi jer su nam dali diplome i sad im je kasno! Ili je nama kasno? Ma koga briga! Ali jesan! Ipak san nešto naučija i ovaj san put pametnije uteka ranije. A skužija san i da su ovaj put sve rezerve STVARNO pri kraju, a sad više nema nikoga da glumi HGSS. Uostalom, dokazano je već navodno i da voda u te ure ostavlja velike posljedice na umorna tjelesa (poput osipa i sl.), tako da stvarno nema smisla odugovlačit više. Ovog jutra je baš brrrr! Ali malo kave, nakoso nakrižanih delicija i par sunčevih zraka kasnije, spremni smo na završni izletić. “Kratku šetnjicu” kažu nam. Ali ej, pa nismo mi više školarci! Kome vi mažete oči?! Ništa vam ne virujemo i znamo da neće baš bit tako lako! Ali opet nisan mislija ni da će baš bit tako gadno mislin se dok mi se noge žare pod kutem od 75% nagiba, bura me opet šiba po licu, a srce pumpa 100 na sat. Ali isplatilo se stvarno! A brate i zdravije je ovako …I vic po vic, korak po korak i doma smo. Pakiranje, zadnji pogled s balkona, bukova terapija i možemo doli. Ovaj put manje nas mučka! Ali ipak poneki skok da ne zaboravimo di smo. Nakon šta smo saznali kako se zdravo hranit, zašli duboko u povijesne činjenice i saznali di šoferu živi brat eto nas na parkingu.Neki ne mogu ostat pa idu odma dalje, a mi koji možemo idemo na piće. Dok ispijan kavu u Square-u, vata me nervoza od pomisli da je sutra ponediljak……..
Galerija (+ 17 slika)
