Zavelim, „patuljasti div“ u srcu Hercegovine, planina obavijena brojnim legendama o zavelimskim vilama i „vrilima“. Planina zavodljiva imena, udobna za planinarske noge smjestila se u prkosnoj Hercegovini, uz samu granicu s Hrvatskom.
Zovu vila i Zavelima odazvalo se i dvadeset planinara našega društva te smo se predvođenim našom „imotskom vilom“ Ivnom Petric prošuljali zavelimskim stazama do vrha Kolakovac (1347 m n/v). Veći je dio staze nezahtjevan i blag uspon koji je teškim učinilo tek nemilosrdno hercegovačko sunce. Nakon otprilike sat hoda po kamenjaru uslijedio je izlazak na zelene proplanke posute ljekovitim proljetnim biljem i zaštićenim vrstama. Biljoljupci su uživali na svakome koraku, a ni ostali nisu bili uskraćeni za doživljaj koji pruža ova mistična planina.
S vrha Kolakovac pruža se pogled na Biokovo, Imotsku krajinu, kanjon Badnjevice i Ričičko jezero s južne strane. Od istoka prema sjeveru pogled puca preko Tomislavgrada do Vran planine i Čvrsnice… Sa sjeverozapadne strane plavi se Buško jezero podno Kamešnice i Tušnice… Ljepote i mirisa na sve strane.
Na Kolakovcu smo se zadržali koliko to planinarske potrebe nalažu. Nakon što smo napojili žedne planinarske duše i oči, zaputili smo se prema polaznoj točki, istoimenom selu Zavelim te smo se autobusom odvezli do još jednog skrivenog hercegovačkoga dragulja, slapa Žukovice.
Nakon desetak minuta vožnje i desetak minuta hoda pred nama se ukazao slap vrijedan divljenja. Smaragdnozelene boje Žukovice stopile su se sa suhom zemljom i sivim kršom, ispreplele s visokim stablima. Zaronili smo umorne noge u hladnu vodu sa Žukovice (jedan od nas bio je još hrabriji), a svaki je kadar izazivao na fotografiranje. U blizini slapa nalazi se nekoliko špilja u koje nismo imali vremena zaviriti, ali ovaj nas je skriveni kutak sve zaintrigirao i sigurno će se mnogi vratiti.
Za kraj još jedna imotska poslastica – Crveno jezero. Kratko smo se zaustavili na vidikovcu i skovali planove za barem još jedan povratak u Imotsku krajinu.
Da, zaveo nas je Zavelim. Omamilo nas i ošamutilo hercegovačko sunce. Da, bilo nam je prelijepo, kao i uvijek kad nas Malačka i Ivna vode.
Antonela Berić
