Protekli produženi prvomajski vikend proveli smo u susjednoj nam Bosni i trebalo je vremena da se dojmovi od tolike lipote slegnu.

Sad kad je sve proživljeno stalo “na papir”, objavljujemo zanimljiv osvrt našeg prijatelja Dubrovčanina.

S obzirom da pola godine živim u Dubrovniku, kada god sam dole nastojim otići na što više izleta sa Malačkom među čijim članovima već imam i nekoliko prijatelja. Tako je bilo i sa izletom na Vranicu na kojeg sam se prijavio već početkom 4. mjeseca. Kao i uvijek sa Malačkom, očekivao sam kvalitetan, ispunjen i zabavan izlet, no moja očekivanja su u 3 dana i 2 noći u planinarskom domu Radovina, u srcu Bosne i Hercegovine, višestruko nadmašena. Pa krenimo redom.

Krećemo sa uvijek istog mjesta, ispred OŠ Filip Lukas i putem preko Tomislavgrada skrećemo u Prodex na kavu, nabavku namirnica i zadnje spajanje na internet do povratka u Hr. Po onome što je nas 25 taj dan kupilo u toj butizi se po mom skromnom mišljenju mogla na 7 dana opskrbiti (a bogme i opiti) jedna omanja satnija. No iako je sasvim u redu da se sa sobom ponese hrana potrebna za 3 dana, ono o čemu nitko u tom trenutku nije razmišljao je svjetski poznato domaćinstvo stanovnika BiH koji su se pobrinuli da nam ništa ne fali.

Do Uskoplja dolazimo cestom preko Rame na kojoj se 2 puta uspinjemo na 1100m nadmorske visine. Također, to je cesta na kojoj sam stekao dojam da se vozači koji dolaze iz suprotnog smjera ne zamaraju previše sa činjenicom da se nalaze na dvosmjernoj prometnici te da bi iz suprotnog smjera moglo naići i poneko vozilo. Sreća, sve je prošlo bez posljedica.

Oko 18:30 sati stižemo u Uskoplje gdje nas čeka domaćin Matej Perić i on nas vodi dalje do sela Ždrimci. Tamo se iz naših gradskih vozila prebacujemo u džipove i tu zapravo naša avantura počinje. Džipove su vozili Matejevi prijatelji iz Ždrimaca koji su jako dobro upoznati sa cestom i koji su znali da se samo s džipovima može doći do planinarskog doma (ili smo bar tako mislili).

Put do PD Radovina je dug 11 kilometara, makadamski, veći dio je čist i suh, no na mjestima gdje sunce slabo ili nikako ne dolazi se još zadržala veća količina snijega. Taj snijeg se u kombinaciji sa ledom pokazao teško prolazan, tako da je čak 4 od 6 džipova zapelo u snijegu. Pokušali smo svi sa iskopavanjem snijega i guranjem, no priroda je bila jača. Sreća u nesreći je bila ta da se to dogodilo tek nekih 500 metara od doma tako da smo stavili našu opremu na leđa i put nastavili pješice, a džipovi su se okrenuli i vratili u Ždrimce. Otprilike oko 20:00 sati stižemo u dom. Razmještamo se po spavaćim sobama pa se spuštamo u dnevnu sobu gdje kreću pripreme za druženje prve noći. Režu se kobasice i sir (kobasica od jelena je nešto najbolje što sam ikad probao, hvala lovcu), otvaraju boce vina, pive i rakije, a kreira se i acapella grupa „Glasovi Malačke“ koja je odmah počela sa uvježbavanjem glasnica. Zabava je potrajala do malo iza ponoći, kada smo se ipak svi preselili u svoje sobe jer nas je u nedjelju čekao uspon na 2112m.

Valja i napomenuti da su nas domaćini dočekali u čistom i urednom domu i zagrijanoj dnevnoj sobi. Dom je bio potpuno opskrbljen posuđem, a imao je i struju i pitku, izvorsku vodu. Posebnost doma je i peć na drva napravljena od kamionskih felgi kraj koje nitko nije mogao stajati jednom kad se ugrije. Ok, nitko osim Vjekoslava. On je valjda otporan na vrućinu. Možda je vatrogasac, nisam provjerio.

Uglavnom, stigla je nedjelja. Dan D. Buđenje. Doručak. Sastanak u 08:00 ispred doma. Domaćin, organizator i uz Snježanu vodič Matej nas okuplja za kratki brifing te lagano krećemo prema vrhu. U njegovom glasu su se kroz cijeli izlet osjetili i ponos i sreća što smo se okupili u tolikom broju i što nas može odvesti na najviši vrh Vranice. Vrijeme u podnožju je dosta dobro, promjenjivo sunčano. Cijelim putem se stalno uspinjemo bez ijednog metra spusta tako da smo ubrzo svi skinuli višak slojeva sa sebe, no pogled prema vrhu tada nije bio obećavajući. Nadkrstac je bio sav u oblacima koji su velikom brzinom otkrivali i pokrivali sunce, a što smo mu se više približavali to je više bilo i snijega. Došavši do otprilike 1800 metara nadmorske visine vjetar je počeo sve jače puhati pa smo morali obući ono što smo ranije skinuli, a samo pola sata kasnije već smo bili blizu vrhu i duboko u oblacima. Tada je počela padati i susnježica tako da smo navukli kabanice na sebe i naše ruksake. Susnježica nas zapravo nije ni gnjavila dugo, možda nekih pola sata i taman pred samim usponom na vrh nas je odlučila ostaviti na miru. Matej se za sam uspon na vrh odlučio na kraći i strmiji uspon, i nije pogriješio. Prateći jedni druge u šarenoj koloni uspješno smo oko 11:00 sati bili na najvišem vrhu Vranice – Nadkrstac koji se nalazi na 2112m nadmorske visine. Dolaskom na vrh, sva muka, sva propadanja kroz i padanja na snijeg, sva kiša i sav vjetar su brzo pali u zaborav. Ok, vjetar baš i nije jer na vrhu ni u jednom trenu nije prestao puhati, ali nitko se na njega nije previše obazirao. Zbog vremenskih (ne)uvjeta zadržavamo se tek 15ak minuta. Svi žele sliku sa oznakom vrha (logično), Matej iskorištava priliku da nam ispriča zašto se vrh zove tako kako se zove, još jednom se okupljamo svi skupa za zajedničku fotku i krećemo natrag istim putem kojim smo se i popeli. Plan je bio posjetiti još jedan vrh u neposrednoj blizini, no ipak je trebalo poštovati vremenske (ne)uvjete koji nam to baš nisu dozvoljavali.

U jednom trenu sam skužio da su mi gojzerice mokre, ali hladnoću uopće nisam osjećao. Jednim dijelom zbog stalnog kretanja koje me grijalo, a drugim zbog zadovoljstva što smo u inat nevremenu ipak ispenjali taj vrh na koji nas je domaćin Matej toliko htio odvesti. Vrijeme, koje nas je toliko izgnjavilo na usponu, kao da nas je odlučilo poštedjeti na silasku i sa svakim metrom spusta je bilo sve ljepše. I to do te mjere da smo skoro pa na istom mjestu gdje smo pri usponu oblačili vjetrovke i kabanice, sada sjedili na travi i napravili duži odmor za klopu i druženje. Od tog mjesta pa sve do doma oblaci su se razbježali, tako da smo do doma došli skoro pa obučeni za pravi ljetni izlet. A na domu – nastavak avanture.

Kao što sam na početku rekao, domaćini su se pobrinuli da nam za vrijeme cijelog boravka ne fali ama baš ništa. Na roštilju se već peklo meso (jeo sam možda najmekše carsko meso ikada, o toću od luka da i ne pričam), janje se polagano okretalo za kasnije, a u hodniku doma su spremno čekale gajbe pive te boce vina i mineralne (čije zalihe su se obnovile u toku poslijepodneva). Neki su nakon roštilja i punog trbuha odlučili ubiti oko (ja sam bio jedan od njih, navodno me tako zapalo i pisanje osvrta – drugi put u 4 izleta s Malačkom, da se pohvalim), dok je dio ostao budan kroz cijelo poslijepodne sve do večernje zabave. Večer je prošla u krajnje veselom i opuštenom raspoloženju. Osim nas 25, pridružili su nam se i brojni prijatelji domaćina tako da je zabava uz glazbu potrajala do kasno u noć, a ranije spomenuto janje je posluženo negdje oko 22:00 sata, taman da bar nakratko odmorimo od alkohola. S obzirom da avanturama i iznenađenjima na ovom izletu nije bilo kraja, recimo još i to da su taj dan 4 člana Malačke proslavila rođendan – domaćin Matej, te Mario, Ivna i Mirjana za koje su na domu bile spremne čak 2 torte. Tu negdje oko tih torti moje sjećanje te večeri postaje nešto skromnije. Naime, kasno sam primjetio da mi je netko podvalio kolu u pelin i te me to toliko smantralo da sam morao poći leći. I ovdje imam jedan PRO savjet za sve – ako spavate u sobi koja ima krevete na kat, i vi spavate na gornjem krevetu dok je donji slobodan, ukoliko se planirate tu večer, hm, kako da to nazovem, opustiti – prebacite se na donji krevet, život će vam biti puuuno lakši. Ne pitajte me što i ne pitajte me kako znam. Hvala.

Ponedjeljak. Zadnji dan. Buđenje. Neki više neki manje dehidrirani, ali uglavnom svi vedrog raspoloženja. Vani pravo proljetno vrijeme te se pakiramo i spremamo za polaza. No prije polaska, vrijedni članovi HPD Malačka su dom počistili do zadnjeg milimetra. Stvarno impresivno i za svaku, pa i planinarsku pohvalu, i primjer kako dom, koji je bio samo za vas rezerviran 3 dana, treba ostaviti iza sebe.

Sada bi mogao i reći da sam se svim silama trudio napisati i kraći osvrt, ali kako da napišem išta kraće od ovoga kada je vikend bio ispunjen sa toliko avantura i doživljaja za koje bi bila prava nepravda da se ne spomenu, a po tom pitanju ni ponedjeljak nije bio ništa drugačiji.

Malo iza 10:00 sati su po nas došli dragi i vrijedni Matejevi prijatelji iz Ždrimaca sa svojim džipovima. Oni nas prvo vode na predivni Ždrimački vodopad na kojem se voda obrušava s visine od 25 metara, a onda i do početne točke gdje smo ostavili naše automobile. Tu se pozdravljamo sa našim vozačima te vozimo do Caffe & Grill „Rex“ koji je u vlasništvu Jara. Istog onog Jara koji je proveo cijelo poslijepodne kod PD Radovina pripremajući roštilj i janje za sve nas. Još jednom se obilato i nadasve ukusno nahranimo, a kada poželimo podmiriti račun, domaćini kao domaćini kažu da samo skupimo nešto za cure koje su nas posluživale. Što reći. Domaćinstvo od prve do zadnje minute. Ako Bosna po tome nije poznata, ja ne znam po čemu jest.

I tu napokon mogu lagano privesti kraju osvrt ove 3dnevne avanture koji ću zaključiti jednom zahvalom.

Hvala domaćinu Mateju što je u suradnji sa Snježanom organizirao izlet na Vranicu i što se pobrinuo da nam apsolutno ništa ne fali. Hvala kuharima koji su se pobrinuli da niti u jednom trenutku ne budemo gladni. Hvala svim njegovim prijateljima iz Ždrimaca koji su pomogli sa svojim džipovima jer mi sa našim automobilima nikada ne bi stigli do doma. Hvala članovima UP Raduša i svima ostalima koji su 3 dana bili s nama i time uveličali ovaj izlet.

Matej je rekao da mu je želja da ovo postane tradicija. Ja ga onda pitam – Kad ćemo opet na Vranicu? Je nam bilo dobro 😉

 

Antonio Sardi

Galerija (+ 5 slika)