Otok Brač i brački kamen poznati su po cijelom svijetu, a naši planinari su protekli vikend iskoristili za višednevno istraživanje njegovih ljepota. Nekoliko je atrakcija koje se na Braču moraju posjetiti, a mi smo ostavili tragove svojih stopa na sljedećima: Vidova gora, Pustinja Blaca i Zmajeva špilja.
Pa krenimo redom.
Nakon što smo se u petak smjestili u apartmanski smještaj u Bolu te kratko razgledali mjesto, čije su kalete već tiho snivale, pošli smo na spavanje i potreban odmor za sutrašnji uspon.
Rano ujutro u pratnji tmurnih sivih oblaka, krenuli smo od crkve Gospe od Karmela, gdje počinje planinarska markacija. Uspon vodi po lijepo građenoj planinarskoj stazi koju zovu Vela staza ili Rimska staza. Uredno markirana, nekad je povezivala Bol i Nerežišća, a danas služi isključivo za planinarski uspon na Vidovu goru.
Prvi dio staze vodi kroz opustjeli zaseok Podborje. Ovim bračkim kršem izmjenjuju se kamenjar, kojem oštro lice omekšava poneki cvijet što viri iz kamena, nisko raslinje, i autohtoni dalmatinski crni bor.
Nakon nešto više od sata hoda, kojeg je težak pritisak u zraku pod neumoljivim oblacima znatno otežao, staza prelazi na drugu stranu, strmije se uspinje i vijuga između stijena i okomitih litica te naposlijetku pred nama vidimo i naš cilj.
Baš tamo, nakon lovišta i uzgajališta jelena lopatara smjestio se najviši vrh jadranskih otoka, Vidova gora, ili kako ga mještani zovu, Vidovica. Taj, oblikom izduženi krševiti greben, zaštitnički se nadvio nad južni dio otoka i sa svojih nimalo zanemarivih 780 m n/v jedan je od najljepših vidikovaca na Jadranu. Potpuno opravdano nosi tu titulu jer s njega se pruža jedinstven pogled prema južnim i srednjim dalmatinskim otocima. U samo treptaju oka ovaj jedinstveni vrh omogućio nam je pogled na udobno smještenu vinorodnu zelenu bolsku ravnicu te šljunkoviti Zlatni rat, koji se poput šiljka usjeca u morsko plavetnilo, a svoj vrh, ovisno o vjetrovima okreće prema zapadu ili istoku.
Gora je dobila ime po ruševinama kapelice svetog Vida, smještene 100 m od samog vrha, unutar male udoline čiji nam je hlad pružio zaklon od vjetra, te idealno mjesto za odmor i okrjepu.
Nakon duže stanke, krenuli smo prema Pustinji Blaca.
Pješačka staza duga 15-ak kilometara zaista je predivan prikaz šume dalmatinskog crnog bora, na čijim korama još stoje ožiljci nekadašnjeg smolarenja. Sve nijanse zelene koje možete zamisliti izmjenjivale su se pred nama, a kišne kapi koje su naposlijetku probile guste oblake još su više dale na važnosti toj predivnoj vegetaciji kroz koju se probijala staza. Svi oni koji su očekivali deve i pustinjski pijesak ostali su uskraćeni za takve prizore. Veselo razgovarajući i pomalo pokisli, nakon gotovo 3 sata opreznog hoda stigli smo do samostana skrivenog u okrilju ove puste divljine i tad smo i sami shvatili otkud ovom klancu ime. Samostan smješten pod strmom stijenom u nenaseljenom dijelu bračkog krša su u 16. stoljeću osnovali su poljički glagoljaši bježeći pod turskom najezdom. Impresivna građevina bila je naše kratko odmorište nakon čega smo krenuli niz zadnji dio naše kružne ture prema uvali Blaca. Na tom dijelu staze vidimo i plave markacije koje su dio nove kružne planinarsko turističke staze, Via Brattije. Ovaj, možda i najljepši dio staze, zbilja je ostavljao bez daha. Pusta divljina i bogata vegetacija uokvirene strmim klisurama pustile su nas do same uvale od kud smo brodom uz pjesmu i smijeh, nošeni blagim jugom stigli do Bola.
Sljedećeg jutra čekala nas je Zmajeva špilja. U eko-etno selu Murvica, koja se smjestila podno kraških špilja i južnih obronaka Vidove gore, dočekao nas je nasmiješeni vodič naše zadnje ture, čovjek enciklopedija po pitanju tog područja i svih, naizgled malih znamenitosti koje skrivaju ove stijene, Zoran Kojdić. Nemarkirana turistička staza, dovela nas je do nekad naseljene duboke udubine u vapnenačkom masivu. Zmajeva ili Dragonjina špilja, koja se koristila kao obitavalište poljičkih glagoljaša u njihovom redovničkom životu zaista je impresivan prikaz nekadašnjeg života, ali i dobro očuvanih bogatih reljefa među kojima na samom ulazu dominira reljef zmaja. Bogatiji za teško ukratko prepričljiva, ali iznimno zanimljiva, mnoga nova saznanja, spustili smo se kružnom stazom do Murvice, prolazeći pored ostataka ženskog samostana, impresivnih kaskada i pravocrtnih vinograda.
Pomalo umorni, ali ispunjene duše krenuli smo prema Supetru noseći u mislima sve proživljeno. Osvrtni tekst za ovakve doživljaje je premalo, ali odvojiti vrijeme za ljude koji čine da ono stane, odvojiti vrijeme za ovakve trenutke i dane zaista su vrijedne uspomene.
Ne mora vrh biti dvotisućaš da bi bio zanimljiv. Kad se pronađu vesela srca, predvođena vodičem koji se potrudi da svaki detalj ovog boravka bude onako savršen kakav je nama bio, kao što je u našem slučaju bila glavna vodička Ivana Perica i jedan mali vrh na otoku Braču može biti sasvim dovoljan. Hvala našoj glavnoj vodički, Ivani, te pomoćnim vodičima Ivani Jozić i Ivni Petric, hvala vodiču Darku iz PD Profunda koji nas je neumorno vodio prvi dan te Zoranu koji nam je priuštio nezaboravan obilazak jedne sasvim neobične špilje.
Do sljedećeg izleta, Snježana Plazonja
