Da Biokovo može i na višim temperaturama biti ugodno dokazao je današnji dan. Skupilo se nas 10 hrabrih planinara i predvođeni našom Ivanom Pericom, uputili smo se na Veliki i Mali Šibenik.
Nebo nije izgledalo nimalo milostivo te je svojim plavetnilom podastrlo putanju jakim zrakama sunca ravno na nas. Međutim ni to nas nije obeshrabrilo, već smo ponizno gledajući s biokovskog podnožja na vrhove što se s nebom ljube, puni strahopoštovanja, krenuli u visine.
Sivo i kamenito lice, južnih padina Biokova izgledalo je tako daleko i rekli bismo odbojno za ljudsku nogu, ali kroz sljedećih 4-5 sati, naše stope ljubile su i poštivale lice i naličje ovog impresivnog planinskog masiva i hitale mu u zagrljaj noseći planinarske ljubavi, snažne i željne.
Planinarska markacija za ovu stazu započinje u selu Veliko brdo, odmah iza crkve Sveti Jeronim. Prvi dio staze vodi kroz nisko raslinje i vinograde i na dva mjesta sječe vatrogasni put. Dionica nije posebno atraktivna, ali zato oduzima dah svojom nimalo zanemarivom uzbrdicom.
Staza se nastavlja kroz borovu šumu koja pruža ugodan hlad te nakon nekog vremena izbija na Veliko Točilo. Mjesto je to gdje se čovjek osjeća i manjim nego što jest. S jedne strane susret planine i mora u čijem naručju sniva mozaično poslagano makarsko primorje, s druge strane impresivni okolni biokovski vrhovi koji promatrani iz daleka djeluju još impozantniji i masivniji, tu ispred nas ova krška planina izbacila je glatko lice okomite vertikale, a tamo gore poznate “skaline” kao produkt ljudske upornosti i blagonaklonosti prirode. Ova staza uklesana u stijenu posebno je impresivna jer za vrlo kratko vrijeme savladavamo veliku visinsku razliku i time stižemo do šume crnog dalmatinskog bora, zvanog “Miletin bor”, najpoznatijeg biokovskog stanovnika.
Mada je pred nas ova moćna planina raširila sive i nazubljene stijene koje te tjeraju da u stilu biokovske domaćice divokoze, skačeš i preskačeš, nije mogla skriti svoje pitome boje, plavih zvončića, žutog kozlinca te dugih zelenih planinskih pašnjaka koje se između stijenskih masiva provlače i raznježuju joj vanjštinu.
Sa Svetim Jurom (1762m) iza leđa, a Svetim Ilijom (1642) ispred nas, hrbatom smo stigli do prvog našeg odredišta, Velikog Šibenika (1467m).
Ovaj neobičan vrh, sramežljivo se skrio pod visoke borove grane, i iako nas je uskratio za neke vidike, pružio nam je prijeko potreban hlad i odmor. Međutim, niti 10 minuta dalje, smjestio se hrabriji mlađi brat, Mali Šibenik (1388m), koji je pred nas stavio sve svoje adute i pružio nam predivnu panoramu na Makarsku i makarsku rivijeru.
Nadisani čistoće zraka, koja pomiješana visokim temperaturama i mirisima bora, rezultira opojnim aromama ljeta i mora, uputili smo se natrag.
Lagano preskačući stijene, boreći se sa siparom koji se poput lavine kotrljao ispod naših stopa, osvježeni mjestimičnim popuštanjem oblaka u obliku krupnih kišnih kapi, nakon nešto više od 3 sata spustili smo se natrag do početne točke.
Pogledom prema gore, još poniznije smo se zagledali u lice ove masivne planine, koja stopala odmara u moru, a čelom para oblake. Kako jedna planina može zadiviti toliko puta, uvijek će mi ostati vječni misterij, ali od Biokova uvijek odlazim samo na kratko, Biokovu se uvijek vraćam.
Hvala našoj Ivani na ovom predivnom danu te njezinim pomoćnicima, vodiču Ivani Jozić i vodičima pripravnicima Vicencu i Snježani.
Ponovilo se!
S.P.
