Prošlu nedjelju na redu društvenih izleta bile su Tulove grede. Ovaj jedinstveni velebitski fenomen posjetilo je 30-ak naših članova predvođenih Ivanom Jozić. Kako im je bilo, i gdje su sve još zaustavili poglede, upravo ona nam je ispričala.
Nakon nekoliko godina i nekoliko odgoda zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, došao je opet moj red voditi izlet na Tulove grede, prekrasan planinski fenomen južnog Velebita. Vremenska prognoza se mijenjala iz dana u dan, kišni oblaci su se primicali, ali je želja da se prekine loša sreća bila jača. I tako se u nedjelju ujutro skupina od dvadesetak planinara uputila Majstorskom cestom prema Tulovim gredama. Odmah, po izlasku iz automobila nas je dobro razbudila Velebitska bura. Lagane kapi kiše i pogled prema vrhu skrivenom u tamnim oblacima nisu baš ulijevali nadu. Ali sreća prati hrabre 😊. Nakon stotinjak metara navlačimo kabanice, jer kiša pojačava, i krećemo, pa makar do Amfiteatra. Već sam početak staze oduševljava nas svih, kako prekrasnim cvjetnim dekoracijama velebitskih travnjaka tako i pogledom prema veličanstvenim stjenskim formacijama koje okružuju ovo prekrasno mjesto. Kiša prestaje, a mi laganim korakom dolazimo do Amfiteatra, lijepe udoline među stijenama. I tu nas je bura dočekala kako samo ona zna. Poprilično bezuspješno pokušavamo pronaći nekakvu zavjetrinu za odmor i „voćku u 10“. Odlučujem da krenemo dalje i veću pauzu napravimo u povratku, jer nas tmurni oblaci i dalje prate. Nastavak staze je izazovniji, penjanje i spuštanje uz i niz procjepe poprilično diže adrenalin. Ali u grupi vlada pravi planinarski duh i uz dobro raspoloženje, pomno pazeći i pomažući jedni drugima za tridesetak minuta smo na vrhu Tulovih greda. Iako pod vrhom piše „vrh hrvatske zastave“ kao i dosada od zastave su ostali samo tužni ostatci. Nakon kratke pauze, upijajući ljepotu krajolika, morskog i planinskog te obaveznih fotografija iz svih kutova, vraćamo se natrag, oprezno i različitim stilovima spuštanja. U povratku se grupica hrabrijih penje na Vidikovac, a gladniji kreću natrag tražeći zavjetrinu za zasluženi odmor i marendu.
U povratku se zaustavljamo pored nekoliko spomenika ovog lokaliteta. Najprije pored kapelice posvećene Damiru Tomljanoviću-Gavranu, jednom od mnogih hrvatskih branitelja stradalih na ovom području u Domovinskom ratu. Potom nastavljamo do Podpraga gdje se nalazi crkvica sv. Frane, koju je 1832. dao izgraditi car Franjo II. Nasuprot nje su ostaci starog svratišta koje su nekada koristili putnici namjernici. U blizini se nalazi i grob redarstvenika (žandara!?) Francesca Fracassa. Na ploči stoji da je poginuo u borbi s 22 drumska razbojnika. Posljednja znamenitost uz ovu cestu je kuća Luke Modrića, koja naravno zaslužuje trenutak pažnje.
Za kraj izleta zaustavljamo se na Pariževačkoj glavici, vidikovcu s kojeg se pruža prekrasan pogled na kanjon Zrmanje. Zaista veličanstven prizor, i nije čudno što je to jedna od lokacija snimanja filma Winnetou.
Hvala svima na sudjelovanju na ovom izletu i podršci, osobito „prinudnim“ pomoćnim vodičima Miki i Slavenu.
Ivana Jozić
Fotografije: svi pomalo
