Planinarenje nije samo fizička aktivnost, već i poseban doživljaj prirode i samoga sebe. Svaka planina nosi svoju priču, svoj miris, boje i izazove. Među njima, Velebit zauzima posebno mjesto – ne samo zbog svoje veličine i raznolikosti krajolika, nego i zbog osjećaja koji pruža onima koji ga odluče upoznati. Ovaj osvrt donosi dojmove i iskustva s našeg nedjeljnog uspona na Sveto brdo, jedan od njegovih najpoznatijih i najljepših vrhova.
Svaka planina je lijepa na svoj način ali Velebit, Velebit je posebna planina.
Ovu najdužu planinu Lijepe naše posebnom čini onaj neprocjenjiv osjećaj kada je čovjek u miru sam sa samim sobom.
Velebit nam je pružio upravo ono što smo od njega i očekivali – brutalni fizički umor i totalno mentalno resetiranje.
No krenimo redom………
Nakon buđenja u 4.30 h sigurno nam je svima u nekom trenutku kroz glavu prošlo;” Pa dobro što meni ovo treba?”. Srećom takve misli brzo su nestale jer nas je nebo nagradilo prekrasnim svitanjem.
U čarobnoj igri izlazećeg sunca i niskih oblaka uživali smo sve do izlaska s autoputa na Rovanjskoj. Na naše prvo odredište, Libinje, stižemo malo iza 9 h, a vesela i nestrpljiva ekipa jedva čeka krenuti put Vlaškog grada.
Nas sedamnaest hrabrih Malačkana odlučilo je ispenjati Sveto brdo – jedan od najveličanstvenijih vrhova Velebita. Iako smo krenuli puni elana (i sendviča), već nakon prvih serpentina shvatili smo da Sveto brdo svoje ime nije dobilo bez razloga – do gore se, reklo bi se, penje s vjerom u bolje sutra!
Ali svaka kap znoja nestala je kad smo stigli na vrh. Pogled koji se odatle pruža jednostavno oduzima dah – more, otoci, planine i beskrajno nebo stapaju se u prizor koji se ne zaboravlja. U tom trenutku svi smo utihnuli… barem dok netko nije izvadio čokoladu, pa se ozračje brzo popravilo.
Poseban trenutak bio je susret s divljim konjima koji su nas promatrali s dostojanstvom pravih velebitskih gospodara. Mirno su pasli, dok smo ih mi fotografirali kao da smo naišli na filmske zvijezde.
Jesenske boje su planinu obojile u tople nijanse zlatne i crvene, a lagani vjetar donosio je onaj poznati velebitski mir – onaj koji se ne čuje, nego osjeti u srcu.
Spust je, naravno, prošao uz smijeh, šale i tradicionalno obećanje da nikad više nećemo na ove teške ture – barem do sljedeće nedjelje.
