“Plemenit i moćan vladar imao je kćer Buru. Bila je lijepa i pametna zbog čega su je svi muškarci htjeli za ženu. Ona ih je sve redom odbijala. Postala je toliko ohola zbog svoje ljepote da se uznosila iznad vječnih božica. Božice su se pobunile i zamolile vrhovnog boga da je kazni. Bog ju je pogodio munjom te osudio na pakao i vječne muke.
Otada, svaki put kada joj se u paklu (područje današnje Paklenice) pridruži neka nova žena zbog istog grijeha, Bura plačući teško uzdahne sjećajući se nekadašnjeg života te od njezinog uzdaha nastaje vjetar.
Taj se vjetar i danas zove Bura.”
Ulomak je to iz prve planinarske knjige i prvog hrvatskog romana, Zoranićevih “Planina”, a upravo ova silna bura koja nam je organizirala dobrodošlicu u svom punom sjaju izvrstan je razlog da se podsjetimo njezinih korjena.
Tamo negdje gdje se Bura i Jugo sukobe i ljube, tamo negdje gdje se planina i more zajedno bude, tamo negdje po predivnim prostranstvima čarobnog Velebita, uputili smo svoje korake i dopustili Velebitu da na nas “baci” svu svoju snagu.
Naš Mario Vulas, poveo je svojih 19 planinara na izvrstan izlet po padinama južnog Velebita. Od Libinja pa do Vlaškog grada, nošeni snažnim udarima bure, a grijani nimalo zanemarujućim zrakama sunca stigli smo taman u vrijeme marende. Na predivnom vidikovcu, na visini od 1280 mn/v, gdje su se grane okolnih stabala spustile da ne ometaju spektakularan pogled na okolne velebitske vrhove, smjestilo se sklonište Vlaški grad. Predivno i prostrano zdanje, pružilo nam je okrijepu i odmor te pripremilo za nastavak do Svetoga brda.
A nastavak izleta je poseban dio. Uski, strmi puteljci koji sijeku travnatu podlogu, a svuda uokolo zazelenjeli brežuljci, i nakon svake uzbrdice jedan novi, još impresivniji i velebniji. Baš kao najljepša slikovnica, obojana svim nijansama zelene boje, prošarana baš po mjeri žutim, plavim i ljubičastim proljetnicama. I onda očaravajući prizor, veličanstveno umjetničko djelo, Sveto brdo i svi vidikovci koje ono pruža. Ne znaš u kojem smjeru pogledati, gdje pogled zaustaviti. Na okolnom vrhovima? Ili prema morskom plavetnilu i stotinama otoka što snivaju u daljini? Sunce u kombinaciji s burom je bilo pravi dar s neba, jer ovako čista prostranstva ispred nas su ništa drugo nego nagrada.
Sveto Brdo ili Holly Mountain svoje je ime dobilo jer su ljudi vjerovali da se za vrijeme oluja tamo gore obračunavaju Božanske i Zle sile. Kako bilo, pogled koji se s ovog vrha pruža je upravo rajski. Zaustavlja cijelo tvoje biće i tjera te da se sjetiš kako si malen pred ovim silnim prostranstvima, a kako si zapravo baš ti dio ove opsesivne harmonije. Harmonije srca i misli, osjećaja i razuma, prirode i ljudskog postojanja.
Na samom grebenu postavljen je metalni križ zajedno s 10 Božjih zapovijedi, a to što smo baš danas na blagdan Presvetog trojstva tu, daje još i veću svetost ovom Svetom brdu.
Korak po korak natrag, opijeni svim viđenim, spustili smo se do Vlaškog grada, a zatim i popeli na istoimeni vrh. Stjenovit i strm vrh koji strši iz šume nadvio se nad Malu Paklenicu i pružio ispred sebe poprilično slikovit vidikovac.
Ostalo je samo da se sjurimo niz Velebit, ali nekako teško napuštamo njegovo krilo. Otežanim koracima udaljavamo se, osvrćući se za sobom i ostavljajući iza sebe velebitske krajolike u mislima kotrljamo stihove
Oj ti vilo, vilo Velebita,
ti našeg roda diko…
Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga – Ličkoga hajduka.
Hvala našem Mariju što nas je poveo na ovako predivan izlet, kao i njegovim pomoćnicima Kristini, Ivani, Josipu, Vicencu, Vlatki i Snježani.
Do slušanja!
S.P.
