Naši neumorni i nepokolebljivi članovi nastavljaju svoje proljetne pohode. Ne mogu ih u tome spriječiti ni pandemija, ni loše vremenske prognoze, a bogme ni snijeg ni led. Kako je 25. travnja protekao izlet od Milića do Sv. Jure, drugog najvišeg hrvatskoga vrha, slikovito će vam dočarati osvrt Snježane Plazonje u nastavku.
Stigla je nedjelja, suncem zlatnim okupana, ispratila svoje planinare na još jedan put.
Vidno uzbuđeni, sastali smo se u Zagvozdu, popili kavu s pogledom na kameniti vrh koji nas gore strpljivo čeka.
Adrenalin. Želja. Strahopoštovanje. I krećemo, predvođeni našim stručnim vodičima; glavnim vodičem izleta Kristinom Šustić Vulas, pomoćnim vodičima Mariom Vulasom i Ivnom Petric te neizostavnom stručnom pomoći našeg Milana Buljana.
Iz zaseoka Milići, s 493 m n/v oko 9 i 20 smo krenuli –  veseli, poletni, opremljeni. Znamo da nas možda gore čeka led, znamo da ćemo se kamenitom divu možda samo iz neposredne blizine pokloniti, ali ipak koraci nas nose.
Prvi dio puta vodi nas kroz makiju i sitno raslinje iz kojeg proviruje poneka proljetnica i svojim bojama omekšava kamenite suhozide i zelene vrtloge.
Na oko 830 m n/v nalazi se ruševna pastirska kuća, jedna od napuštenih i usamljenih staja sjevernog Biokova. Staza kojom nastavljamo vodi nas oštro uzbrdo kroz gustu bukovu šumu kojom stižemo do bunara Očeski.
Očesci se nalaze na 1135 m n/v i otprilike su na pola puta našeg uspona. Tu se nalaze tri nepresušna bunara na manjoj travnatoj zaravni, mjesto koje poziva na kraći odmor i okrijepu.
Nastavljamo dalje oštro uzbrdo prema našem cilju, ili barem onoliko koliko uspijemo blizu doći. Ovdje su se jesenske boje toliko udomaćile da ne posustaju pred drugim godišnjim dobima, što i nije neobično s obzirom na to da smo na sjevernoj strani Biokova te da se noću temperature spuštaju jako nisko.
Još jedna iznimno strma padina, pa nešto rjeđa bukova šuma i stigli smo do Razvale, mjesta gdje se po prvi put od početka uspona vidi krajnje odredište, odnosno vrh Sveti Jure s dominantnim televizijskim tornjem.
Svud oko nas bijeli snježni prekrivač.
Kratki pogled iza sebe puni te poštovanjem prema samom sebi, a dugi pogled prema divu koji stoji na vrhu strme uzbrdice puni te strahopoštovanjem prema njemu.
Koraci nose dalje, preko kraške goleti, snježno ledeni prekrivač postaje nešto deblji, što zahtijeva maksimalnu koncentraciju. Pogledaš iza sebe i shvatiš da stojiš na oštroj strmini, Sveti Jure je tu ispred, gotovo rukom opipljiv, ali traži od nas još samo malo snage da bi nas primio u svoje sigurno krilo.
Stižemo na biokovsku cestu, najvišu prometnicu u Hrvatskoj te stazicom pored odašiljača do crkvice svetog Jure. Umorni, sretni, uzbuđeni, punih srca, raspjevane duše.
Na najvišem biokovskom vrhu, a ujedno i drugom najvišem u Hrvatskoj, u ovu suncem okupanu nedjelju zavijorile su se tri zastave, UP Raduše, HPD Imotskog i HPD Malačke.
U ovu zlatnim suncem okupanu nedjelju neki su tu ostavili svoje stope po prvi put. I zaista, ovakav uspon je zbilja zahtjevan, naporan i nimalo podcjenjiv, stoga sve pohvale za sve nas, a posebno za našu 72 godišnju tetu Maru, koja koracima nimalo nije zaostajala, koja bi posramila i one pola stoljeća mlađe, koja je u ovu nedjelju ostvarila svoju veliku želju, uspela je biokovskog Svetog Juru.
Kako je moguće da te jedna planina može toliko puta ostaviti bez daha?
                                                                                                                                    (S. P.)
Galerija (+ 19 slika)