Kažu da nema lošeg vremena, već samo loše opreme, međutim u našem slučaju ima i nešto luđih planinara. Ovu našu grupu hrabrih članova, nikakve padaline nisu mogle pokolebati u naumu da se popnu na najviši vrh Pelješca, i sa Zmijinog brda pogledaju prema jednom od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj, osim možda guste magle koja ih je zatekla.
Na koje su sve zgode i nezgode naišli, na ovom nesvakidašnjem izletu, opisala je naša Antonia:
Protekle nedjelje ranom zorom krećemo prema mom najdražem Pelješcu, drugom najvećem polutoku u Hrvatskoj. Čekalo nas je 2 i pol sata vožnje prije nego što zakoračimo prema vrhu sv. Ilija.
Kako je dan počeo svitati, svakim kilometrom vrijeme se mijenjalo i sve manje smo mogli predvidjeti kakvo će nas zapravo vrijeme dočekati. Ali nismo se dali smesti, uz ćakulu i dobru atmosferu vrijeme je brzo prolazilo, a u Opuzenu smo imali pauzu za kratku kavicu. Ubrzo smo nastavili dalje preko spektakularnog Pelješkog mosta koji oduzima dah, i stigli smo do franjevačkog samostana Gospe od Anđela, startne pozicije uspona.
Napokon krećemo sa startne pozicije prema dalekom vrhu koji je zarobljen u magli i oblacima, ali mi smo tu da ih otjeramo. Početkom nas je pratio prekrasan pogled na Korčulu, a ubrzo smo nakon strmovitog početka ušli u vlažnu šumu i maglu. Dugom stazom bližeći se vrhu, vjetar je sve više jačao i magla je bila sve gušća. Definitivno izazovno, ali i dalje s dobrim raspoloženjem brzo smo navukli kabanice koje nam nisu bile od velike pomoći zbog vjetra. Iako je hodanje bilo otežano, držali smo jako dobar tempo do samog vrha. Stižuci na vrh, olujno jugo je sve više jačalo, od pogleda smo mogli vidjeti samo jedni druge, i tada sam zapravo shvatila pravu paontu one “kao guske u magli”. Zbog vremenskih neprilika odmah smo se uputili prema natrag prema autima, na pola puta kratka pauza jer nam je teže pala glad nego kiša i olujno jugo. Nakon kratke marende, siti i veseli nastavljamo svoj put. Ostatak staze pregazimo u kratkom roku, i vraćamo se sigurno i zadovoljno.
Vremenske neprilike možda su umanjile ljepote ovog uspona, ali za mene je ostavio jedan uzbudljiv, nezaboravan i drugačiji trag. Penjajući se prema vrhu, uz kišu i maglu u meni se budilo ono nešto što potiče na razmišljanje, inspiraciju i jednu drugu dimenziju istih stvari kakvih mi znamo ili želimo da budu.
Manje se plašiti, vise pokušavati. Manje se žaliti, više cijeniti!
