Biokovski sv. Ilija jedan je od najljepših vidikovaca na Biokovu, a po mnogima i jedan od najtežih uspona u Hrvatskoj.
Gotovo četverosatni uspon cijelo vrijeme je strm te staza ne pruža mnogo mogućnosti za odmor nogu. Prvi dio staze, uključujući i nemilosrdni sipar je u hladu, jer u tom dijelu dana sunce još ne doputuje do južnih padina planine, međutim čim se dođe do takozvanog Konaka, mjesta gdje se mora otpočinuti, sunce za sunčanih dana, a takav je bio naš, razlije sav svoj sjaj. Opožarena šuma, pred kojom je dugi oporavak tu nimalo ne pomaže. Nakon nešto manje od 3 sata hoda, stigli smo do lovačke kuće Osičine. Taj vidikovac je uprizorenje spokoja i mira, doslovce zove da sjedneš, pustiš misli da plove u daljinu, a oči da odmaraju pogledom na prekrasne biokovske masive što se u daljini isprepleću s morskim plavetnilom.
Ovoga puta, u kući su bili i domaćini, koji su nas ljubazno ponudili kavom pa im ovom prilikom zahvaljujemo na gostoprimstvu.
Nakon odmora, nastavili smo do samoga vrha, nešto blažom stazom, koja nas je preko grebena uz pratnju prekasnih vidika s jedne strane na Imotski i bosansko-hercegovačka polja i planine, a s druge na beskraj Jadranskog mora, odvela sv. Ilije.
Vrh nazvan po istoimenoj kapelici, jedom od najljepših i najizvornijih sakralnih objekata na Biokovu, smjestio se na 1642 mnv. Pogled s njega ne da se prepričati, on se treba doživjeti.
Hvala našoj Snježani na organizaciji izleta, hvala njezinim pomoćnim vodičima Ivani, Ivni i Kristini te svim sudionicima na odvažnosti za sudjelovanje na ovom usponu.
Ponovilo se!
