Još jedan tjedan je iza naših školaraca. Ovog četvrtka ih je diplomirani medicinski tehničar, inače planinarski vodič i instruktor prve  pomoći Dario Maršić kroz predavanja upoznao sa smislom prve pomoći te načinima pružanja i osnovnim postupcima koji spašavaju ono najdragocjenije, a to je ljudski život.

Nakon toga je uslijedio dugo očekivani dvodnevni izlet u Paklenici, gdje su planinarili, na terenu vježbali pružanje prve pomoći, ali se i jako dobro zabavili.

Iako su svi prepuni dojmova, našem Mati je pripala čast da napiše koju riječ.

Pročitajte!

1. DAN

Neki ljudi skupljaju stvari, a oni malo promućurniji – iskustva i sjećanja.

Jedna takva grupa, ovih drugih, skupila se ove subote, na parkingu škole u Kaštel Starome s planom odlaska na dvodnevnu avanturu. Grupu činimo mi, školarci planinarske škole HPD “Malačka” zajedno s našim vodičima, a odredište nam je nacionalni park Paklenica. Nakon prozivke i utvrđivanja brojevnog stanja, zaputismo se k našoj destinaciji te nakon ugodne i bezbrižne dvosatne vožnje busom već bijasmo pred ulazom u park. Već sa samog ulaza, krajobraz je impresivan. Goleme stijene nadvijene nad duboki kanjon Velike Paklenice, izazivaju strahopoštovanje, a hrabri penjači izazivaju sudbinu u vječnoj potjeri za svojom dnevnom dozom adrenalina.

Ostavljamo ih za sobom i krivudavom stazom krećemo do našeg današnjeg konačišta – Ramića dvora.

Staza koja prati žustri vodotok nije previše zahtjevna te uz žubor vode i žamor glasova, vrijeme brzo prolazi. Sa svakim novim korakom kroz šumu koja se upravo budi iz svog zimskog počinka, vidici postaju sve širi i ljepši. Prvo iz vidokruga nestaje mora, a polako blijedi i signal mobitela.

Zvuči kao poziv na isključenja i glave i tijela od briga, problema, učmale svakodnevice. Putem zastajkujemo diveći se prirodi i prizorima, a sve se vrijedno foto-video dokumentira. Ili kao što stara narodna poslovica kaže, što nije dokumentirano, nije se ni dogodilo.

Putem osim prirode, susrećemo i društvo. Lijepo je vidjeti popriličnu grupu tinejdžera koji su odlučili vikend provesti u prirodi radije nego u nekom kafiću. Još ima nade za generaciju Z. Konačno je vrijeme i za kraći odmor. Stajemo pokraj Lugarnice na laganu okrjepu i razmjenu dosadašnjeg iskustva.

Nakon stanke slijedi malo strmiji uspon i uskoro stižemo na današnji cilj gdje nas pićem dobrodošlice dočekuju osebujni domaćin i jedra domaćica. Slijedi smještaj u sobama koji je iskustvo za sebe. Neki sretni dobitniciu su dobili besplatni tečaj mikologije, a drugi tečaj suvremenog pristupa uređenju interijera. Za pravu mjeru, treći su naučili što je smještaj na udaljenoj lokaciji i kako se dimljena šunka osjeća cijeli svoj život, a ostali pak važnost suhoće organske tvari biljnog porijekla prilikom njene oksidacije.

Kad smo već kod edukacije, naši vrijedni vodiči sveznadari, održali su nam praktičnu vježbu prve pomoći gdje naučismo kako pristupiti unesrećenom i temeljito ga pregledati te što učiniti prilikom raznih ozljeda i situacija.

Uspjeh nas školaraca je bio pretežito sunčan uz par lokalnih oborina. Ali do kraja škole očekujemo potpuno kidanje naoblake.

Uslijedio je revijalni dio programa. Zajednička večera i druženje duboko u noć. Hrana je bila izvrsna, piće još bolje, a atmosfera najbolja. Bilo je tu viceva, poezije, pjesme, pričanja priča, a totalni raspašoj nastao je dolaskom domaćina s harmonikom kao neospornim dokazom osebujnosti karaktera. To su oni momenti koji stvaraju neke nove veze među ljudima i hrpe lijepih, ugodnih, živopisnih sjećanja. Trenuci kojih se sa sjetom sjetimo i koji oboje i najsiviji dan.

Noć se polako primicala svojem središtu, a umor je polako počeo savladavati prvo veterane, pa seniore pa podmladake te na kraju svi usnusmo blaženim snom pravednika. Jer sutra je novi dan. I nova avantura!

2. DAN

Već je ranom zorom digitalni pijevac (čitaj: alarm na mobitelu) objavio početak novog dana. Valjalo je obavitiu jtarnju higijenu, kavu i doručak. Zajedničko fotografiranje za vječnost i opraštanje s domaćinima uz prigodne poklone pa put pod noge. Vraćamo se drugačijom stazom od one kojom smo došli, bitno “planinarskijom” i zanimljivijom, gdje se izmjenjuju nizbrdice s usponima, širina staze je za jednu osobu, priroda divljija, pogledi drugačiji, teren raznolikiji. Već se osjeća da su školarci u bitno boljoj formi nego na početku škole, da se trud i napor polako isplaćuju.

Korak je sigurniji, lakši, hitriji, žustriji, skupina kompaktna, dobro se napreduje.

A onda, iza jednog zavoja, pred nama se pojavljuje on, veličanstven i gord, gotovo nadmen, onako nadvit nad kanjonom – Anića kuk.

Navodno ćemo se tamo popeti, ali kako? Stijena je strma, put očit nije. Zamke koje sa sobom nosimo, nedovoljne su. Kruže i nekakve legende s prijašnjih neuspjelih ekspedicija. Uskoro doznajemo da ćemo zaobići stijenu i pristupiti joj sa suprotne strane gdje je moguće popeti se.

Usput zastajemo kraj informativnih panoa kako bismo doznali više o povijesti Velebita i običajima ljudi koji su ga nastanjivali. Čak su i dvije životinjice, Skočko i Šarko, iako im je bilo prohladno, izišle pozdraviti nas i zaželjeti sretan daljnji put.

Ali ipak najviše pogled bježi prema kuku, a mi pomalo stižemo do točke gdje ćemo započeti naš uspon.

Kratki briefing, većina ostavlja ruksake, iskusni navlače rukavice i akcija kreće. Počinjemo naše osvajanje Anića kuka. Malo po malo, uz uporabu ruku i nogu, penjemo se ovim božansko-tektonskim uratkom prirode i vremena.

Oni na čelu kolone napreduju varljivom lakoćom iskusnih rutinera, a ostali polako uče i shvaćaju da vrhove savladava glava, a ne tijelo. Vodiči su se strateški razmjestili jer uvijek i svuda, sigurnost je na prvom mjestu. Količina strpljenja i staloženosti ovih ljudi nevjerojatna je. Lijeva noga, desna ruka, ovaj kamen, ona grana i SVI smo na vrhu!!! Prekrasan pogled na sve četiri strane, ali osjećaj nekakvog postignuća i zajedništva – neprocjenjiv!!!

Opet slikopisno dokumentiramo naš podvig, a nakon uživanja, odmora i okrijepe na vrhu krećemo prema dolje. Lovci na žigove i pečatom ovjeravaju svoju posjetu. I onda trenutak prosvjetljenja… gluteus maksimus je prilično koristan mišić u planinarenju, bar za neke od nas. A postaje jasno zašto planinarske hlače imaju ojačanja i u toj regiji. Uglavnom, gravitacija je manje više odradila svoje i svi smo sretno u podnožju stijene te nakon kraćeg predaha krećemo prema izlazu iz Parka.

Ovdje su nam vodiči priredili još jedno iskustvo izabravši strmiju i kraću stazu preko uvijek neugodnog sipara. Fizika kaže da svaki korak preko 40-ak cm na ovakvom terenu neminovno znači gubitak trenja sa slučajnim posljedicama. Nismo uspjeli demantirati fiziku. A ishod znaju samo oni koji su na ovom izletu bili.

Dakle, priroda je bila spektakularna, a društvo još i bolje. Bitno je i gdje si, ali i s kim si.

Vrijeme je jedini resurs koji ne možemo nadoknaditi stoga velika zahvala svim školarcima i vodičima na savršeno provedenom vremenu. Posebna zahvala našoj YOLO voditeljici škole, bez koje ovo ne bi bilo ovako savršeno.

Ponovilo se!!!

Nakon svega rečenoga ne ostaje nam puno za reći, osim zahvaliti se Mariju i Vanji na gostoprimstvu u svojim dvorima, voditeljima škole Slavenu i Snježani, našim vodičima Ivni, Ivani, Mariju, Kristini, Vicencu, Vlatki i Jeleni. Međutim, najveća zahvala uvijek ide našim školarcima bez kojih sve ovo ne bi ni bilo kako je bilo!

Galerija (+ 35 slika)