Započeo je listopad, a s listopadom se nekako budimo i mi planinari. Nema ljepšeg godišnjeg doba od jeseni za doživjeti sve čari prirode, stoga je ova listopadna nedjelja bila idealna za dočarati Kamešnicu u najljepšem joj ruhu. Spremni za junačku planinarsku turu, uputismo se rano ujutro put Voštana. Usputno stajalište za brzinsku kavu je kafić s porukom “Carpe diem”, dakle ne preostaje nam ništa drugo nego li iskoristiti ovaj dan. Naš Slaven će nas ovaj put provesti stazom koja je ujedno i dio poznate planinarske rute Put Oluje, sve do najvišeg vrha Kamešnice – svima poznatog Konja (1856 mnv). Nakon laganog jutarnjeg razgibavanja stigosmo do planinarskog skloništa Sv. Mihovil (Žlabina). Čeka nas još dugačak put i ubrzo krećemo dalje. Staza nas vodi kroz gustu listopadnu šumu koja je već poprimila sve boje jeseni, a ni jesenska kišica nas nije zaobišla za potpuni doživljaj. Putem nam pažnju odvlače raznovrsne gljive, mameći pojedince da ih uberu. Probijajući se kroz čudesnu šumu i maglu, približavamo se vrhu, a s visinom se razmiču oblaci i sunce nam pokazuje put do Konja. Konačno! S Konja pogled puca na Livanjsko polje, Buško Blato i gotovo cijelu Sinjsku krajinu. Lijepi vidici se pružaju i na okolne vrhove: Cincar, Tušnicu, Vran, Čvrsnicu, Zavelim, Biokovo, Mosor, Svilaju… Ponosno smo razvili svoje zastave, fotografirali se, kratko odahnuli i krenuli nizbrdo. Noge su već lagano umorne, no nova staza kojom se spuštamo s vrha budi iznova nova osjetila i svakako olakšava situaciju. Vrijeme nas je poslužilo, opskrbili smo se gljivama, počastili se rakijicom kod Markovića te u kasnim poslijepodnevnim satima priveli kraju našu avanturu. Na povratku ponovno “Carpe diem”… Nakon 10ak sati hoda i više od 20 prijeđenih kilometara, zaista možemo reći da smo pošteno iskoristili ovaj jesenski dan!
Hvala Slavenu, Ivani, Ivni i Ivanu koji su nas poveli i proveli kroz ovu avanturu.
Ivna O.
