Jučerašnja, kao izmišljena, sunčana nedjelja izvukla je tridesetak naših članova iz njihovih “vreća za spavanje” i prošetala po južnim padinama Mosora. Prvi službeni društveni izlet nakon zimskog sna, a odmah pohod na dva vrha.
Osobnim automobilima dovezli smo se do Sitnog Gornjeg, od kuda smo krenuli na uspon. Laganim korakom, penjući se uz strme stijene krševitog Mosora, sa suncem koje nas je pratilo u stopu, prešli smo prvi dio staze i došli do prvog planiranog cilja, Vickovog stupa. Ta mala desetorokutna kula dočekala nas je na visini od 1325 m/nv. Plavetno nebo iznad nas, kao u pjesmi spajalo se u daljini s morem, a taj predivan prizor , uz okrijepu iz ruksaka napunio nas je energijom za šetnju do našeg drugog cilja.
Hrbatom imeđu dva vrha, koristeći po potrebi i ruke, sa strahopoštovanjem prema oštrim stijenama podno naših stopala, za nekih sat vremena stigli smo i do najvišeg Mosorovog vrha, Velikog kabla. Poznat još i kao Ljuti kamen, smjestio se na 1339 m/nv. Ovaj vrh piramidalnog oblika, s impozantnim križem na samom vrhu, pruža prekrasan pogled na sve strane, sve od Biokova prema Splitu.
Na oba vrha, rasprostrli smo naše zastave, a bilo ih je, ponosno kažemo, nekoliko; od naše Malačke, zatim Hpd Dinare, Up Raduše i Hpd Cibalije. Očiju i duše punih predivnih obzora, ispružili smo korake nizbrdo prema nezaobilaznom domu Umberto Girometta, do našeg dragog Špira na okrijepu i ručak.
Planinari znaju da se planina ne osvaja, njoj se zahvaljuje, a upravo tako su i naši planinari jučer zahvalili moćnom Mosoru, što ih je pustio u svoje krilo.
Hvala glavnom krivcu za ovaj predivan dan, našem vodiču Mariu Vulasu, i njegovim pomoćnicima, Kristini, Ivani Jozić, Ivani Perici, Josipu i Slavenu.
S.P.
