Ovog predivnog sunčanog proljetog jutra, nas 60-ak članova, što našeg društva, što Hpd Imotskog i Hpd Dinare, uputilo se u susret Biokovu. Negdje podno njegovih stijena, krenuli smo laganim korakom u ovoj “procesijskoj” koloni, upijajući mirise borova, zrake sunca i svježi morski zrak. Nekako uvijek ispadnu očaravajući baš oni vidikovci koji pružaju pogled na more, ali kad te gotovo cijelom stazom prati pogled na more, to je onda zbilja nešto posebno.
Nakon kratke šetnje po lijepo markiranoj stazi, stigli smo do prvog odredišta, okamenjene Neviste, koju je majčinom kletvom zarobila stijena i sada samo zuri u morska bespuća. Susreli smo tu prijatelje iz HPK Sv. Mihovil, koji su u isto tako u ništa manjem broju, krenuli uživati po vrletima Biokova. Kako da im zamjerimo, kad Biokovo oduvijek privlači veliki broj izletnika i planinara, a ova staza zbilja je prava poslastica. Preko stjenovite staze, zastajući baciti pogled između krivudavih grana borova na mozaičan prizor Brela i Baške vode, stigli smo i do našeg drugog odredišta, a to je Šuplja stina, poznata još i kao Biokovsko oko. Nekako je teško zaključiti pruža li, ovo rukom prirode isklesano oko, prozor u čarobnu Paklinsku šumu, ili pak Biokovo kroz njega budno čuva mjesta smještena podno svojih nogu. Ono što nije teško zaključiti je to da ovaj prirodni fenomen zadivljuje svojim prizorom, i gotovo svatko želi fotografiju unutar njegovih stijena.
Nastavljajući dalje, put nas je vodio kroz zaista čarobnu šumu Pakline. Rukom prirode, i snažnim udarima bure oblikovana borova stabla, zbilja ovoj šumi daju mističan i zaigran dojam. Nakon nekih pola sata naše šetnje šumom, stigli smo do Vidikovca, i novopostavljenog skloništa, koji posljednje dane mami veliki broj izletnika, a sada nam je jasno i zašto. Taj mali vagon, kako kažu, vojnog kamiona, kao da baš tu pripada, kao da ih je baš ovaj vidikovac čekao da zajedno skroje ovu savršenu sliku. Upravo tu smo, odmorili svoje noge, okrijepili tijela, fotografirali oduševljavajuće vidike, i kružnom stazom krenuli natrag.
Spust je bio na mjestima izazovan, ali kao da su nas stijene Biokova štitile i držale za ruku gdje god je zatrebalo. Malo po malo, hodajući, posrćući, trčeći, skačući, kroz ovu predivnu borovu šumu, spustili smo se na livadu, koja se kao mirni list u sredini dlanova Biokova nježno smjestila i pružila nam mjesto za odmor, igru, gradela, pjesmu…
Hvala našoj glavnoj vodički Kristini, što je nas ovoliko odvažno povela na ovaj predivan izlet, kao i njezinim pomoćnim vodičima, Ivani, Ivani, Željki, Josipu, Igoru, Mariju i vodiču pripravniku Milanu.
S.P.
