Prošlu nedjelju, iznenada su se promijenili planovi u našem kalendaru izleta, no naš Igor preuzeo je stvar u svoje ruke, a ostalo prepustio ljepotici Kamešnici, planini poznatoj po travnatim visoravnima i čistoj visokoj bukovoj šumi.
Kako nam je bilo opisao je naš Mario A.:
Dragi članovi,
Ovu nedjelju, 17. 3. vodimo vas na Kamešnicu (1809 m) umjesto najavljenog izleta na Sutvid.
Bili su to veliki planovi za Sutvid, ali Kamešnica je dobar izbor za zamjenu.
Tko sve ide na izlet? To je pitanje koje se uvijek nekako vrti u glavi prije same prijave na isti. Ma kako bilo, netko će ići. Ima tu planina zanimljivih ljudi. Ova teza će ubrzo biti i potvrđena.
Kao i obično, javljam se vodiču Igoru Lauriću kojem moram objasniti da ćemo se sresti putem jer dolazimo sa suprotnih krajeva. Pretpostavlja Igor da se već znamo i dogovaramo susret u Trilju. Zvoni mobitel, Božana viče, sjeli smo u Carpe Diem. Ok! Netko iz Devete je na izletu. Carpe Diem nije latinska izreka koju koristi Horacije u svojoj pjesmi, već kafić. Sedam i dvadeset. Ulazim u kafić i prvi pogled pada na sedam žena koje očito čiste prostor. Jedna mete, druga riba pod, treća izmiče stolove, četvrta ih briše, peta… Zapravo, ne znam koliko ih je bilo, uzeo sam broj sedam kao simboliku sedmog dana. Žena je bilo dovoljno. Preskakajući stolice i udarajući od stolove, nekako sam se provukao do Igora i Božane.
Gdje su ostali? Tu smo svi. Oprostite, može li…Što ćete piti? Velika s toplim. Momak, onako još zamantan, diže kavu s tacne i stavlja pred mene. Hvala!
Danas nema Mare, a ni Boni nije s nama. Danas nas je sedam. Nakon što smo popili kavu i ustanovili sve prisutne, pozdravljamo drage žene i krećemo prema Gornjim Koritima. Sa mnom u autu, putovalo je dvoje novih članova Društva. Kao vjerni član društva iskoristio sam svo svoje retoričko znanje da upotpunim već dobar dojam o društvu. Prvotno persiranje sam potisnuo. Barba me dotuklo. Dogovorili smo se da je persiranje nepotrebno. Iako sam nešto stariji, još uvijek sam dovoljno mlad.
Kreće naš put prema vrhu. Već na samom početku, moglo se pretpostaviti da će dinamički plan biti nešto kraći od predviđenog. Bio je to umjereno brz tempo kojeg smo svi mogli hvatati. Kozjim putem, preko livada, došli smo do visoke bukove šume. Sam uspon i nije zahtjevan što i ne čudi s obzirom na to da je klasificiran kao T1. Oznaka T1 u klasifikaciji planinarskog izleta označuje nezahtjevno hodanje, bez uporabe ruku i pomagala. Hod kroz šumu daje neki poseban osjećaj. Na trenutak vas odvede u svijet mašte i sve postaje bajka. Prisjetite se svih onih priča koje vam je majka kao djetetu čitala prije spavanja ili ste jednostavno bili prisiljeni pročitati za lektiru. Kako god, složit ćemo se da sve te priče bude osjećaj bezbrižnosti i djetinjstva. Snaga bukove šume i zvuk tišine tjera te na maštanje. Istovremeno pokazuje svoju snagu i ljepotu prirode. Na samom izlasku iz šume, nalazi se planinarsko sklonište Bunarić gdje smo napravili kratku stanku za voćku i krenuli prema vrhu. Unatoč visokim temperaturama i prvim vjesnicima proljeća, zima još nije uklonila svoje tragove. Uz dozu opreza, puno poštovanja, čvrstim koracima popeli smo se na greben koji vodi do vrha Kamešnica.
Kako opisati snagu ove planine, pogled koji pruža, osjećaj slobode koji daje. Mobitel sam zaboravio. Ne brinite, napomenuo sam dovoljno puta da se ne smijemo spustiti bez zabilježenih prizora. Prizora koji dokazuju da smo bili gori jer oni koje smo mi doživjeli nije moguće zabilježiti. Pored vršne oznake u kamen je ugrađen i planinarski žig. Ako dolazite iz Hrvatske, on vam puno ne znači. Vrh se nalazi na teritoriju BiH i nije upisan u planinarske knjižice. Na izletu je trebala bili i Snježe. Stjecajem okolnosti, nije. Osim što bi vjerojatno Snježana pisala ovaj tekst, ona bi i zabilježila trenutke našeg uspona, ponijela bi zastavu. Mi nismo, ali smo naučili da u prirodi treba biti spreman improvizirati. S nama je bio Mladen, član HPD Mosor, iskusan planinar. Čudio se šarenom društvu planinara. Dalo se zaključiti da ima nešto u toj Malačkoj. Privlači ona raspon generacija i različitoga iskustva. Krenuli smo prema vrhu Kruge koji je bio zadnja točka našeg izleta. Jedno pivo odmora. Spuštajući se niz travnate visoravni, gledajući prema vrhovima planine, dah još uvijek zastaje. Poštovanje hajdučkoj znazi i divljenje njenoj ljepoti. Cijeli taj prizor nas je pratio do samih nizina. A doli, pri samom kraju planine, čekale su krave. Ne trzaju, ne miču, bulje. Zanimljiva stvorenja koja sve manje imamo priliku vidjeti. Sjeli smo do izvora, odmorili, napili se vode. Put je gotov, krenuli smo prema Otoku. Ušli u kafić. Vidjeli sedam momaka. Carpe diem!
