Svatko tko je ikada bio na Dinari, teško može pronaći samo nekoliko riječi kojom bi opisao ovu zapanjujuću planinu. Impresivnom je čini upravo to što svaki njezin dio priča zasebnu priču, kao da se ponešto od svake planine s ovih prostora može pronaći u njoj ili je pak ona svakoj planini ponešto dala, kao svaka majka, koja svojoj djeci daje najbolje od sebe.
Ovoga puta naša dinarska odredišta su njezin najviši vrh Troglav i najviši vrh Splitsko-dalmatinske županije Jankovo brdo, a kao polazište smo odabrali bosanskohercegovačku stranu, točnije selo Sajković, posljednje selo na putu Livno – Bosansko Grahovo.
Cijelim putem vožnje kroz sela imali smo mogućnost pogleda na troglavske vrhove koji su se tamo u daljini propinjali u nebeska prostranstva. Staza koju smo odabrali za uspon zove se Mery staza po planinarki koja je sudjelovala u trasiranju i markiranju te staze 1988. godine. Ova staza, koja se često naziva i alpinistički uspon, ujedno je i teža od dvije moguće varijante uspona s ove strane planine, a kad tome nadodate i vruć ljetni dan, zaista svu težinu dobiju Štulićevi stihovi “…zvali su je krvava Mery, nikom nije dala olako…”. Međutim, gusta bukova šuma omogućila nam je prijeko potrebnu hladovinu i time nam blagonaklono raširila ruke na putu prema vrhu. Strmi uspon gotovo cijelim putem, krivac je za znojem orošena čela i ubrzani dah, ali ni ljepota dinarskih padina nikoga nije ostavila ravnodušnim.
Paprati i stijenje, bukove i borove šume, vjetrom nošeni mirisi bilja, nosili su nas snažno naprijed, a na pojedinim djelovima staze, osjećala sam prisutnost Bijelih i Samarskih stijena, naprosto fascinantno. Zadnji dio staze, stjenovit, moćan i strm ispratio nas je do najvišeg vrha kraljice Dinare, na Troglav.
Troglav (1913 m) je najviši vrhunac u planinskom vijencu Dinare, a nazvan je po troglavom bogu koji je poznat iz rane praeuropske mitologije Kelta, Slavena i Hurita, Triglavu. Sunce u prabim trenucima zavito u oblake i lagani povjetarac bili su odlični domaćini na ovom prostranom vrhu, idealni za fotografiranje, marendu i odmor. A imalo se što vidjeti i fotografirati. Prostranstva koja je Dinara s obje strane grebena rasula pred nas su zaista veličanstvena. Promatrana iz daleka, ova zagonetna stjenovita zavjesa što se propinje u nebesko plavetnilo, budila je osjećaj strahopoštovanja.
Dok smo je penjali i sjedinjavali se s njezinim padinama, budila je osjećaj poniznosti.
Na poslijetku, kad smo zakoračili nogom na njezine vrhove i sjedinili se s njezinim veličanstvenim vidicima, pružila je osjećaj pripadnosti.
Pošto je prvi dio “odrađen”, uslijedio je uspon do “miljama” udaljene crvene točke tamo negdje iza sedam gora.
Put do Jankovog brda držao se grebena, a uz pratnju velebnih prizora jedinstvene Dinare stigli smo dva i pol sata poslije i do njega.
Jankovo brdo (1780 m) nalazi se u Troglavskoj skupini.
Na samom vrhu dočekalo nas je istoimeno šesterokutno metalno sklonište, od kud se pruža širok vidik na obje strane dinarskog masiva.
Nakon odmora i okrijepe uslijedio je spust Velikim i Malim Poljanicama natrag do Sajkovića. Klekovina, šuma, paprat, stijenje, nepregledna zelena polja, svim tim nas je Majka Dinara počastila na povratku do početne točke. U ovih 10 sati hoda i 18 kilometara, dala nam je ponešto od vilovitog velebitskog stijenja, stjenovitog papratima ukrašenog Gorskog kotara, Svilajinih brežuljaka, prekrasnim šumama zavijene Čvrsnice, Cincarovih prostranih polja…
Jedinstvena i neponovljiva – Dinara!
Hvala svima koji su se odvažili na ovu avanturu, a najviše pomoćnim vodičima, Ivani Jozić i Ivani Perici.
Snježana P.
