Već drugu godinu zaredom, prvomajski izlet rezerviran je za našu Ivanu. Već drugu godinu zaredom naša Ivana nas vodi na predivne izlete, one koji ostaju u dugotrajnom sjećanju.
Ove prvomajske sunčane nedjelje, uputili smo se prema Nacionalnom parku Paklenica. Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, prostor Velike i Male Paklenice već je 1949. g. proglašen nacionalnim parkom. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije. U čudesne ljepote tog područja uvjerili smo se i sami.
Nakon dvosatne vožnje autobusom, stigli smo do ulaza u Malu Paklenicu, od kud smo se nakon suočavanja s natpisom Zahtjevna planinarska staza! Samo za iskusne planinare! uputili prema suhom koritu Male Paklenice. Uvjerili smo se da su pored one plaćene, prava ulaznica za ovaj park iskustvo i poznavanje planine. Gusta zelena šuma, prošarana opojnim ciklamama, ponekim žutim jaglacem, i nježno ljubičastim prozorskim zvončićima, veći dio šetnje pružala nam je dobar hlad. Ovaj dio naše ture izgledao je kao da se sama Zemlja rastvorila i primila nas u svoje snažno naručje te pokazala sva blaga koja skriva. Markirana staza koja vodi kroz klanac Male Paklenice, divlje sestrice Velike Paklenice izmjenjivala se; od strmih zemljanih staza, koje su odgovorne za prva znojem orošena čela, do golemih odvaljenih stijena koje traže spretnost ruku i nogu. Na trenutke je izgledalo kao da smo u Jurskom parku, divljina kanjona je egzotična i čudesna. Na putu smo nailazili na brojne špilje, a jedna od njih je i Kapljarka, gdje se može i osvježiti i nadopuniti voda.
Kroz kanjon inače protječe voda otopljenih snjegova, pa i nije toliko neobično što je u ovo doba godine uglavnom suh, ali pri samom kraju, na djelu gdje smo iz korita, skrenuli na uski puteljak u carstvo zelenila, dočekala nas je osvježavajuća žuborita voda. Sreća je kratko trajala, jer od tog dijela se staza odvaja od potoka gdje izlazimo iz kanjona i oko pola sata lagano se uspinjemo prema Lekinim njivama. Na tom putu nam se prostirao predivan pogled na Vlaški grad i okolne vrhove mistično zavijne u sivilo oblaka.
Nakon više od 4 sata hodanja, stigli smo do Lekinih njiva, koje su nam pružile prvi pravi odmor i okrijepu. Od tog dijela, preko Jurlina smo krenuli prema Anića Kuku. Predivne šumske stazice, okićene jaglacima, zvončićima, ljiljanima i pjeskaricama dovele su nas do najveće stijene na Velebitu. Čak ni njezin oštar izgled ne odbija, već privlači i planinare i penjače. Sam pogled na nju izaziva oduševljenje i misao: “Želim vidjeti sve što i njezin vrh vidi, želim gore!”. Iako je Anića Kuk naoštrio svoje zube, nije nas odbio, dapače, priljubljeni rukama i nogama uz njegove oštre i strme izbočine, popeli smo se do vrha za nešto više od pola sata. Smješten kao spojnica između Male i Velike Paklenice, ima zaista zavidan pogled. Iako je Anića Kuk jedan od nižih vrhova Velebita, pogled koji on pruža jedan je od impresivnijih. Kao na dlanu ispred nas se pružala panorama od Maslenice do Paga, zatim u oblake zavijeni najviši vrhovi Velebita te tamo dolje, klanac Male Paklenice. Nekako se teško odlučiti, je li impresivniji pogled na njega ili s njega.
Nakon polusatnog opreznog spuštanja niz nazubljene padine ove monolitne stijene, nastavili smo strmi spust do Velike Paklenice. Surove sive litice Anića Kuka i okolnih stijena, prava su poslastica za penjače, a nama je prepušten užitak gledati ih kako ih licem u lice savladavaju. Već polako umorni, nešto tiši, niz strmi sipar smo se maksimalnim oprezom spustili i preskačući preko potoka Velika Paklenica stigli do ulaza u Nacionalni park.
Snaga prirode ovdje nije imala zadršku, ali ni dobrostivost prema onima koji je poštuju, a mi smo se na kraju tihom zahvalnošću poklonili pred ljepotama i izazovima svega viđenoga.
Umorni, a poletni, gladni, a siti, žedni a napojeni!
Eto tako!
Hvala glavnom vodiču, našoj Ivani Perici na ovom fantastičnom izletu, kao i njezinim pomagačicama Ivani i Ivni. Ovaj dan nećemo tako brzo zaboraviti.
S.P.
