Južni Velebit mnogo je više od stijena i visina – on je živa priča uklesana u kamen, priča koja nadilazi svakog od nas. Tijekom tri čarobna dana, uronili smo u njegovo srce, u njegovu tišinu, snagu i mir. Svaki vrh, staza i dolina pozivali su nas da zastanemo, udahnemo duboko i povežemo se s onim iskonskim, vječnim i neizmjerno vrijednim.
U danima kad svjetlost traje najduže – upravo 21. lipnja, na dan ljetnog solsticija – prošli smo više od 11 kilometara velebitske ljepote i popeli se na pet njegovih vrhova: Veliki Sadikovac (1286 m), Mali vrh (1284 m), Sladovačko brdo (1214 m), Jelarije (1173 m) i Debelu kosu (972 m). Našu kružnu turu započeli smo iz sela Takalice, a završili na Kubusu – točnije, na terasi hostela Baške Oštarije, uz veliku, hladnu… kavicu.
Dani provedeni u planini jednostavni su, ali neprocjenjivo bogati. A večeri… to je sasvim druga priča. Toplina vatrice u kominu, veseli smijeh, sjajne „gril majstorice“ koje su nam priredile nezaboravne večere na gradelama – uključujući i slasne banane punjene čokoladom za desert – opuštene priče, dugi rukavi, jorgan i zvijezde iznad glave… Nećemo vam baš sve otkriti.
Nedjelju smo posvetili posjetu Memorijalnom centru Nikole Tesle u Smiljanu – i nismo požalili. Uz izvrsnog vodiča, uronili smo u život i djelo jednog od najvećih umova koje je svijet ikada imao.
Na Velebitu smo, kako i priliči, ostavili samo tragove svojih koraka, a sa sobom ponijeli uspomene koje će nas grijati do iduće velebitske pustolovine.
Hvala od srca svakome tko je bio dio ove priče. Svaki sudionik ostavio je trag u ova tri dana. A posebna zahvala ide našoj Dunji, koja je – točno dvije godine nakon teške ozljede na Prokletijama – prohodala cijelu turu, rame uz rame s nama.
Bravo, Dunja!
– Kristina Š.V.
