Prošlu nedjelju, naše planinarsko društvo odazvalo se pozivu udruge Divojevići, da im se pridružimo na zajedničkom izletu na brdo Kita, a svoje dojmove o tom predivnom danu opisale su vodičke ovog izleta, Ivana Jozić i Vlatka Cvitanić:
Moram priznati da sam prošlu godinu kada smo slagali plan za ovu godinu i dogovarali ovaj izlet, bila malo skeptična. Koliko bi uopće planinarima, našim članovima, mogao biti zanimljiv izlet u Zagoru? Drago mi je da sam se prevarila i da nas je ovaj izlet podsjetio na ona prva predavanja iz planinarske škole… da cilj nije uvijek samo vrh planine i da je planinarstvo puno više od sportske aktivnosti. Osobito zato jer je ovo bio prvi planinarski izlet za većinu sudionika, naših novih članova i mještana.
Divna priča dolazi iz sela Divojevići i drago mi je da smo postali dio nje.
Malo je to dalmatinsko selo s tek 20 stanovnika. Ostali su zbog posla i obrazovanja odselili većinom u obližnja Kaštela i okolicu, ali svakog vikenda bježe natrag “doma”.
Ustrajni da očuvaju kulturu, običaje, baštinu sela i Dalmatinske zagore, mladi su osnovali udrugu Divojevići – Zagoričan 1272, udrugu koja se, uz njegovanje tradicije, bavi i ekologijom i revitalizacijom cijelog kraja. Organiziraju i festival Ojkavice , balotaške turnire i predavanja različite tematike vezana uz njihov kraj.
Ako do sad i niste čuli za njih, uvjerena sam da u budućnosti sigurno hoćete. Inspirativni, uporni, sposobni, dobro organizirani te što je najvažnije, neopisivo zaljubljeni u svoje Divojeviće. Odavno nismo naišli na ovakav ponos na svoje porijeklo i rodni kraj …
U nedjelju smo im bili gosti, mnogo nas, čak 60 naših planinara. Dobrodošlica na kakvu malo gdje možete naići. Od domaćih specijaliteta, hrane i pića, planinarske ture do brda Kita, do prijateljskog osmijeha gdje god pogledali.
Od dječje skrike i vriske, žamora i smijeha, zvukova balota i čaša … selo je prštalo životom.
Našoj, ne baš maloj skupini, priključilo se barem još toliko mještana. Nakon pozdravne riječi predsjednika Udruge Petra Bogića cijela jedna „svatovska“ kolona se pod vodstvom iskusnog vodiča lovca Ante i u pratnji naših vodički Vlatke i Ivane uputila na obližnje brdo Kitu. Sunčani dan u veljači pokazao je da i mali usponi mogu i te kako oznojiti one s manje kondicije i iskustva. Ali nije bilo odustajanja, popeli smo se svi, od najmlađih petogodišnjaka pa do onih najstarijih. Nakon zasluženog odmora i uživanja u pogledu na sve strane svijeta, otvorio se i slavljenički šampanjac, kako bi proslavili prvo, ali iskreno se nadamo, ne i posljednje zajedničko druženje. Nizbrdo je sve išlo lakše, noge su same žurile natrag u selo, na slastan ručak. A nakon druženja, uslijedila su ćakula i nezaobilazne balote.
Riječi hvale nisu dovoljna za sve što ste nam pružili.
Divojevići pred vama je krasna budućnost.
