Planine u nama obično probude nesebičnu ljubav prema prirodi, druženju, a kod nekih polaznika i prema pisanju. Prema ustaljenoj tradiciji, domaću je zadaću i ovoga puta dobila jedna od polaznica opće planinarske škole. Pročitajte u nastavku osvrt Sandre Tešije i saznajte kako je prošao put do Orlova gnijezda i Marića staja…
Buđenje 6:47, nedjelja. Koji lijepi dan, savršen za penjanje, savršen za Kozjak! Nema oblačka, prst navlažen slinom pokušava odrediti smjer vjetra. Aj ća’, nije nam meteorologija jača strana. Što nas briga, zato su kvadricepsi i listovi kompenzirali nedostatak. Solidno puni elana, bez prevelikih očekivanja uputila se ekipica učenika planinara na drugi po redu izlet koji organizira ekipa super učitelja iz HPD-a Malačka. Nismo se ni naoružali „sendvama“ kao prvi put, a nismo ni ponijeli meso za roštiljanje kako su nam sugerirali vodiči. Jednostavno, željeli smo ručati na planinarskom domu i osjetiti čari plastike dok grebeš fažol nakon dobrog đira. Sastanak grupe je bio iznad planinarskog doma Pod Koludrom u Kaštel Kambelovcu. Imali smo dvije mogućnosti dolaska do polazišne točke. Mi smo, naravno, odabrali onu istočniju jer nam se činila bliže. U 9.oo nalazimo se s ekipom. Pozdrav dobrodošlice nam je uručio vodič Željko Bogić. Kad sam mu pogledala dijametar prsnog koša, brzinska procjena je bila: mora da je iskusni planinar. Krenuli smo napucano, veselo, razigrano i timski. Uspinjanje je postalo filmsko. Znoj je klizio niz šiške. Razmišljam kako je dobro biti muškarac. Ekipa u pozadini je spominjala kako ova planinarska tura sliči onoj na Vidovoj gori. Pomislila sam: #Blago ženi iz ekipe, ona ima kratku odjeću, tko će izdržati ovakvu vrućinu danas!?” Isto mi je pala ideja na pamet: “Zamisli opaliti dobru selfaru s poskokom u kratkoj odjeći!” Što smo se više uspinjali, vrućina je postojala sve veća. Lagano je boca za vodu postajala sve praznija, ali duša punjena panoramom našeg grada, mora i okolice sve punija i punija. Pomislila sam da bi trebala izbaciti negativnosti kojima sam kontaminirala svoju svijest posljednjih sedam dana kako bi mi mozak procesuirao slike koje imam priliku vidjeti u sadašnjem trenutku. Ne znam zašto, ali sjetila sam se Sandre Perković. Ona je zaista žena planina. No, kao što planina ima svoj uspon, na vrhu se uglavnom dugo ne boravi, slijedi silazak. Tko može povezati ovo sa Sandrom, zna što govorim. Filozofsko razmišljanje prekidaju neki glasovi, a nisu orlovi. To mora da su radnici koji rade na Orlovom gnijezdu. Aha, vidim stijene, gomila onih bijelih, teških stijena koje toliko podsjećaju na Dalmaciju. Da, to je to mjesto. Kakvo bi to bilo suvremeno društvo da ne bacimo koji selfie?! Dobre barbe rade sklonište za naše ljubitelje prirode i kolege planinare. Sklonište bez roštilja. Pa, to ne postoji. Ljudi su od pamtivijeka naučili teško raditi i dobro jesti. Nastavljamo na noge lagane. Konačno malo zelenila, ali i uspona. Dobro gazi barba Žele. Razmišljam o Marićevim stajama. Sigurno će tu biti bik koji će naskakivati na krave i onda ćemo svi šprinterski nizbrdo. Razvila sam super scenarij. Tu mora da su bunari gdje su naši stari pojili stoku. Sigurno ćemo tu odmoriti. Mislim se: „Da si pročitala plan puta, onda bi znala gdje je odmor.” Cijelim putem naš barba Željko je pričao o planini i izletima kao o sebi. Poželim isti takav život. Izleti i planina su moj identitet (tako sam se uvjerila) ili će tek postati. Kako je smiren, koji tempo ima, koja kondicija, koja respiratorna muskulatura. U pozadini opet zvukovi težine (uf, ajme, ne mogu više), tko treba, nek se pronađe u ovome. Prostrli smo sve što smo imali na divovskoj ledini. Miris kave, sendve, jaja, čokolada, orasi, tko je što imao, to je blagovao. Svi smo jednoglasno donijeli odluku, „pravomoćno”: Škola je pun pogodak! Nema formalnosti, opuštena ekipa, jednostavna, prirodna, ne zanimaju nas tuđi poslovi, tuđi životi. Pričajmo o planini, nebu, divokozama koje ćemo vidjeti možda jednog dana! Naša „staja” je trajala nekih sat vremena. Taman što sam pomislila, razbježalo se stotine ptica. Koji pogled, koja panorama! Stižemo do crkvice sv. Luke. U pozadini uočavamo krdo divokoza. Među njima se isticala jedna crna. To mora da je alfa mužjak. Ovo sigurno ne bih sama išla istražiti. Vraćamo se. Zašto je uvijek teže ići natrag? Dolazimo do obližnjeg planinarskog doma Putalj u Sućurcu. Iskusni planinari, ali u statusu učenika kažu da je to najljepši planinarski dom. Početak lučenja naših želučanih žlijezda nastaje kao posljedica mirisa juhe iz kesice. Ma, sigurno ima fažola. Još jednom naš barba Željko zahvali na druženju. Nagradimo ga velikim aplauzom i svatko sam za sebe zadrži misao: „Bože, koji lider, osjećam se planinarski zbog njega“. Dio ekipe ima vremena prigristi i popiti nešto kratko, dio ekipe mora ići. Kao na svakom putu, netko dođe prije, netko dođe kasnije, ali bitno je da svi dođemo. S uspomenom u srcu!