Proteklu nedjelju, po planu naših društvenih izleta, na red je došla i kraljica naših planina, Dinara. Raskošna, moćna, prostrana, jedinstvena, očaravajuća, primila nas je u svoje krilo i “Jogurt stazom” nas pustila do maglom zavijenog krova Hrvatske.
Kako nam je bilo, opisao je naš Vice, glavni i odgovorni na ovom izletu:
“Osim dinamičkog plana, dinamične su bile i prijave i do samog kraja bilo je neizvjesno koliko ljudi će se odvažiti, ali i imati mogućnost sudjelovati na izletu s obzirom na bolešćine koje trenutno haraju, ali i raznorazne osobne obveze. Nedjeljno jutro odlučilo je da će se na avanturu uputiti nas 11.
Početna točka uspona, pogled na moćnu Dinaru iz njenog podnožja u izletnicima izaziva iste emocije kao meni kada sam stazu prolazio prvi put – jel moguće da ću se ja tu sada popeti? A meni osmjeh jer znam što ih sve čeka po putu i osjećaj koji će imati na kraju puta.
Nakon nekoliko kilometara hoda, koje je staza odabrala da budu fino zagrijavanje, izletnici su zadovoljni, puni elana, ne nedostaje šale i smijeha. “Staza je predivna”. “Pa nije to toliko strašno”. “Samo polako” pripremam ih ja. Nedugo nakon, čuju se zvukovi koji podsjećaju na parne lokomotive i kitove kada izranjaju i izbacuju višak oceana iz svojih sistema. Ali gazi se dobro i sve ide po planu. Izmjenjuju se zvukovi šutnje sa izljevima oduševljenja kada staza nagradi ravnijim dijelovima, jer ona zna kada nam treba malo rastegnuti noge. Stajemo povremeno da se počastimo voćkicama ili uhvatimo poneku sliku koja neće ostati samo u našem umu kao uspomena na te predivne trenutke.
U predviđenom roku stižemo na Prgina gdje nas dočekuju neka poznata lica i čine da zaboravimo napore koje smo upravo prošli. Divimo se pogledima koji nas okružuju, našim tijelima pružamo zasluženu okrijepu i unatoč nekim sumnjama u stanje na ostatku staze do vrha, odluka pada da SVI žele ići dalje. Idemo vidjeti i ako nas fortuna posluži, kroz neko vrijeme biti ćemo na najvišem vrhu Hrvatske. Neki po prvi puta. Za mene osobno najbolji je trenutak bio kada nam se “iza ugla” ukazala crvena kućica i kada ga je osoba koja se najviše pripremala za ovaj izlet ugledala i shvatila da je uspjela u pomicanju svojih granica.
Korak po korak i natrag smo na Prginu. Uživamo još jednom u zasluženom dužem odmoru, kupimo sve za sobom i čistimo koliko možemo i ono što nije naših nogu djelo, jer kao što svi znamo, ili bi trebali znati, poanta je ostaviti sklonište iza sebe u boljem stanju nego onom u kojem smo ga zatekli. Krećemo natrag prema polaznoj točki. Sada mnogo opušteniji, ali ipak dovoljno oprezni. Koraci su kraći, ali zato su razgovori duži. Ljudima se ne žuri… Ali to je ok. Zaslužili su, a vremena imamo dovoljno. Neka uživaju.
Na istoj onoj točki s koje smo ujutro gledali Dinaru, gledamo je još jednom, ali ipak malo drugačijim očima. Ovoga puta pogled prema gore je mnogo topliji. Maksimalno rastežemo rastanak… Ali sve nas čeka novi radni tjedan i raznorazne obaveze. Samo… Nekako je ipak lakše nakon što nas je Dinara, svih Hrvata planina, zagrlila u ovom predivnom danu.
PS
Hvala svima koji su sudjelovali na izletu, čestitam još jednom na pomicanju granica, ali na pametan način, pripremajući se prethodno za izlet, nikada ne podcjenjujući planinu. Hvala na suradnji s vodičima, bili ste grupa za poželjeti! I kako mi to volimo reći, ponovilo se!”
