Na jugu Velebita, u srcu kamenitih čuda koja samo priroda može ispisati, smjestila se staza Mali princ – jedinstvena planinarska kružna tura koja već godinama očarava ljubitelje planina svojom ljepotom, simbolikom i zahtjevnošću. Smještena u labirintu Crnopca, ova staza nije tek planinarski izazov, već doživljaj koji povezuje čovjeka s planinom i snagom zemlje. Kroz stazu se prolazi kao kroz pripovijetku: kroz vrata stijena, uske klance i prirodne dvorane isklesane vremenom. Ime duguje inspiraciji „Malim princom“, a njezina filozofija – o promjeni, otkrivanju i ljepoti jednostavnoga – utkala se i u doživljaj naših članova kojima su se pridružili članovi iz HPD Kozjak i HPD Mosor koji su je pohodili ove nedjelje.
Dojmove je s nama podijelila naša članica Antonela:
U nedjelju rano ujutro, iz Kaštel Staroga nas 21 krenulo je prema jednom od najposebnijih planinarskih doživljaja Hrvatske – stazi Malog princa na južnom Velebitu. Nakon otprilike dva sata vožnje stigli smo do okolice Gračaca, gdje je započeo naš uspon prema skloništu Crnopac, poznatom i kao sklonište Tatekove družine. Uspon do skloništa trajao je oko dva sata, ispunjen izmjenama manjeg i većeg nagiba, ali predivnim trenucima sjedinjenja s prirodom. Osjećaj pripadnosti prirodi, miris šume, zvuk tišine i neopisivi prizori činili su nas svjesnima koliko smo zapravo mali u odnosu na snagu i ljepotu planine. Sama simbolika ovog skloništa bila nam je posebna – unuk samog „Tateka“, Slavka Tomerlina, po kojem je sklonište i dobilo ime, nedavno je završio 11. planinarsku školu HPD Malačke, čime je ovaj pohod dobio i emotivnu vrijednost.
Nakon odmora i ugodnog druženja ispred skloništa, krenuli smo na kružnu turu stazom Malog princa. Ta staza nije samo planinarski izazov, već i prirodna galerija oblikovana kamenom, vremenom i tišinom. Prolazili smo kroz čudnovate kamene tvorbe poput Dvora i Konobe, koji izgledaju kao da su isklesani za neko planinsko druženje iz bajke. Turu smo nastavili kroz Niska i Dvorska vrata, gdje se stijene otvaraju i zatvaraju pred planinarima poput prirodnih portala. Na putu nas je dočekala i Zdenkova jama, koja je dobila ime po Zdenku Moroviću. Jama nas je ostavila bez riječi i dovoljno je opisati kao monumentalnu, tihu i tajanstvenu, a koja predstavlja golemi otvor u tlu koji podsjeća na ulaz u drugi svijet. Staza nas je dalje vodila kroz Šušnjevac, a potom i kroz Slipi te Tisni klanac, gdje smo se doslovno morali provlačiti i priljubljivati uz stijene, što je dodatno pridonijelo osjećaju povezanosti s prirodom. Također smo prošli i ispod stijena Podkuka i kroz krivudavi Krivi klanac, gdje smo već osjećali da smo potpuno uronjeni u svijet stijena, svjetlosti i hlada koji taj sunčani lipanjski dan nije škodio. Tonkina i Stankina vrata, koja su dalje uslijedila na ovoj stazi, podsjetila su nas na ljepotu prirodne arhitekture, a potom smo došli i do dijela staze koji traži nešto više pažnje – uspon na Kičmu, uski stjenoviti greben osiguran sajlom. Iako zahtjevniji, prolazak Kičmom bio je uzbudljiv i ispunjavajući, jer nas je nagradio predivnim vidicima i osjećajem ostvarenja. Staza je svoj vrhunac imala u prolasku kroz Nebeska vrata – kameni luk koji se otvara prema nebu i planini, kao završni čin ove planinarske bajke. Tu smo svi zastali, u tišini i divljenju, jer pogled i osjećaj koji Nebeska vrata pružaju ne može se prenijeti riječima.
I na samom kraju smo se popeli i na Bili kuk, vrh s kojeg pogled puca na sve strane, a tamo je održano i simbolično „krštenje“ nekih naših članova u duhu planinarske tradicije, uz smijeh, čestitke i laganu dozu planinarskog rituala koji se pamti. Simbolično uvođenje „krštenika“ u planinarsku obitelj učinili su završetak ture još emotivnijim.
Cijela tura trajala je otprilike devet sati. Umor se ubrzo povukao pred osjećajem ispunjenosti, povezanosti i zahvalnosti. Naš vodič Ivana Jozić vodila nas je sigurnom i smirenom rukom, a potporu su joj pružali pouzdani „poluvodiči“ Slaven Jozić i Filip, kojima zahvaljujemo na brizi i atmosferi koju su stvorili.
Na kraju, dok smo se vraćali prema vozilu, ostao je osjećaj da smo prošli nešto više od običnog izleta. U duhu Malog princa, vrijedi se prisjetiti riječi „Putovati ravno ne vodi daleko. Moraš otkriti stazu koja te mijenja“. A upravo takva je bila i ova – staza koja nas nije samo vodila kroz kamen i šumu, već nas je tiho vodila prema nečem dubljem. Ostavila je trag u koracima, ali i u srcima.
