Početak proljeća i Dan šuma (21. 0žujka) naši su članovi obilježili prigodno – u društvu kamenoga diva, Biokova.

Koliko god njegove stijene izgledale negostoljubive i surove, kad zagazite u unutrašnjost, dočeka vas pitoma planina koja nudi pregršt užitaka. Biokovska rapsodija u izvedbi Malačke započela je u jutarnjim satima. Nakon vožnje do Gornjih Brela uslijedilo je trosatno penjanje do vrha Bukovac. Prvi dio puta vodi do crkvice sv. Nikole, najstarije crkve u Brelima koja datira iz predturskih vremena.

Put se nastavlja dalje većim dijelom kroz borovu šumu. Bez obzira na buru, uvjeti su bili idealni za planinarske podvige. Korak po korak, priča po priča i put nas dovodi do planinarske kuće Bukovac (1030 m n/v), malene zidane prizemnice. Tu smo ostavili manji dio umornih nogu i hrabro nastavili prema vrhu. Da se trud uvijek isplati, dokazao nam je i pogled koji nas je dočekao na vidikovcu Ovčja pola (1262 m n/v).  Na dlanu nam se pružila cijela Makarska i Omiška rivijera uronjena u plavetnilo mora i neba.

Nakon što smo se napojili ljepotama i vidicima, zabilježili sva ozarena lica, slijedio je povratak do planinarske kuće. Tu smo se odmorili i nahranili dobrim društvom i pjesmom. Bio je to još jedan pametno proveden dan, 14 km čistog užitka i zdrave zabave u izvrsnom društvu. Hvala glavnom vodiču izleta Kristini Šustić Vulas, pomoćnim vodičima Mariju Vulasu, Igoru Lauriću, Rosi Pengi, Katici Majković, Ivni Petric i Ivani Jozić koji su omogućili da ovaj izlet pamtimo samo po lijepim zajedničkim trenutcima.

Ushićenje i oduševljenje naših izletnika (ali i njihovu rječitost) možete spoznati i u osvrtu naše majstorice od pera, Snježane Plazonje. 

Priča je ovo o još jednom danu u planini, sasvim običnom danu, običnih planinara.
Još jednoj buri, koja obara s nogu i pomiče granice snage.
Još jednom vrhu, koji oduzima dah, ostavlja bez riječi, a puni dušu.
Još jednom druženju, prepunom smijeha, pjesme i dobre volje.
O jednoj sasvim posebnoj planini, sa stopalima u moru, a glavom u oblacima.
Planini čiji reljef nudi sve.
Priča koja je počela u podnožju divolikog Biokova, negdje iza Gornjih Brela.
Poučnom stazom Putovima drevne Berulije do crkvice sv. Nikole, stoljetnog zaštitnika Brela, pratile su nas duboke ponikve i hrabro sunce kojem je bura rasprostrla put. Nastavkom staze zagospodarila je borova šuma pružajući ugodan hlad, skrivajući stope poneke divokoze, ali i vepra, a zatim ispod stijene Ražnja, kratka dionica izazovnog sipara i velikih stijena.
Blagi uspon kroz šumoviti kanjon Ovčje polje, potok i snijeg, i eto nas pred planinarskom kućom Bukovac (1030m), u šumovitoj udolini, pomalo zabijeljenoj, za izletnike uvijek gostoljubivoj.
Nastavili smo travnatim terenom, pratio nas je miris bora, snijeg je zabjeljivao veći dio perivoja, a tek poneke proljetnice najavljivale su dolazak proljeća.
Nakon što smo napunili oči i dušu pogledom na predivni kanjon između Šćirovca i Bukovca (1262m) posljednji uspon preko oštrih sivih stijena i onda ono što vrijedi svake napisane riječi, cijelog ovog teksta, pogled od milijun dolara.
Pogled koji paralizira, stvara roj misli u glavi, a ipak ostavlja bez teksta.
Pogled koji oduzima dah, a tjera te da dublje dišeš.
Pogled koji obara.
Pogled na biokovski planinski masiv u svim koloraturama koje jedna planina pruža, pogled na morske daljine.
Pogled pun mira.
Pogled pun snova.
Hvala ti Biokovo. Vratit ću se!
Galerija (+ 6 slika)