Bila jednom jedna vesela družina koja se jednog ranog jesenskoga jutra uputila prema južnom Velebitu u potrazi za, kako mnogi kažu, jednom od najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj. Po književnim pravilima, ovom formom započinju bajke, ali vjerujte, bajke postoje i bez toga, i bez onoga jednom davno, postoje i jučer, i danas, i sutra.
Vožnja automobilima, neka 3 sata s pauzom za kavu, dovela nas je do Prezida (757 m), polazišne točke našeg izleta, naše bajke. Čim smo zakoračili na stazu koja vodi do planinarskog skloništa Crnopac, kao da smo zaronili u neku čarobnu jesensku bojanku koju je netko obojao onim predivnim nijansama jesenskih boja, koje se školski demonstriraju djeci u vrtićima i školama. Dva sata uspona, uz neke manje i veće strmine, prošla su brzo, jednostavno, stopili smo se s prirodom, divili se njezinim ljepotama i upijali svu tu blagodat koja nas je obavila i tako gostoljubivo primila u svoje krilo. Sivilo neba, još je više naglasilo jesensku notu krošanja, koje upravo u ovo doba godine otkrivaju svoje najljepše boje. U samom okrilju šume, smjestilo se i planinarsko sklonište Crnopac, ili bajkovitije nazvano, sklonište Tatekove družine, do kojeg vode drvene skaline, a budno ga čuvaju ručno izrađeni drveni medo, zmija, vuk i orao. Slavko Tomerlin Tatek, istinski zaljubljenik u Velebit, i njegov prijatelj Zdenko Morović, osobe su kojima možemo biti zahvalni za ovo predivno sklonište, kao i cijelu stazu
koja se skrila između Gaćešinih pleća i Glavnog grebena. Upravo ta šumovita visoravan skriva po mnogima, opravdano, najljepšu i najbajkovitiju stazu u Hrvatskoj. Bajkovita kružna staza okružila je Bili kuk, a nama blagonaklono prostrla svoje puteve.
Kao u pravoj bajci prva etapa Puta Malog princa su Dvori, visoke sive stijene, prekrivene mahovinom, omeđene bukovim stablima, čije je tlo gospođa Jesen prekrila najljepšim zlatnim sagom. Uspevši se uz njih, prošli smo kroz Dvorska vrata, i niz narančasto žutim lišćem posute padine Konobe, stigli i do Niskih vrata. Odmah iza, smjestila se Zdenkova jama, čiji je ulaz nešto atraktivniji i avanturističniji od nje same. Uski procijep između stijena osiguran sajlom, uvijek spretne i spremne za pomoć ruke muškog dijela ekipe te vrtloglavo okomite ljestve i eto nas u nesvakidašnjoj jami. Nakon jame, slijedi silazak u Šušnjevac, koji baš u jesen pokaže svoje najvjerodostojnije lice, a slijede ga Slipi i Tisni klanac. Rekao je naš školarac kako vrijeme ima strpljenja, i zaista, stijene koje su stasale, korijenja stabala koja su snažno zavijugala kroz te iste stijene kao pravi baobab, krošnje stabala koje su se iznad cijele ove slikovnice zaštitnički izvile, baš kao da su polako djelovale kroz vrijeme kako bi stvorile točno ovakvu sliku. Staza nastavlja preko Podkuka, kroz Papratnjak, koji neobično podsjeća na Samarske stijene, a nakon krivudavog uspona kroz Krivi klanac, Tonka i Stanka propustile su nas kroz svoja vrata gdje počinje famozni uspon na Kičmu. Orošene stijene, pozivaju na dodatnu sigurnost, ali adrenalin i čvrste ruke prilijepljene za sajlu doslovce tjeraju preko Kičme.
Nakon zajedničke fotografije s Bilim kukom u pozadini, kroz Nebeska vrata, spuštamo se do samog kraja ove čarobne staze, a koja završava markacijskom oznakom nazvanom Kita; naravno da je svaka sličnost sa stvarnim pojavama slučajna, ali dozvoljena je slobodna interpretacija. Nizbrdo, pa malo teže uzbrdo, kroz ove vilinske krajolike, dolazimo opet do skloništa, koje nam pruža odmor i okrjepu,
nakon čega završavamo ovu sedmosatnu avanturu i uranjamo u magičnu noć šumovitog Velebita.
Pozitivni umor, oči pune predivnih prizora, ponosno lice našeg glavnog „krivca“ Ivane Jozić, koja nije skrivala sreću zbog uspješnog savladavanja staze svih sudionika, kao ni zahvalnost za suradnju i slušanje savjeta. Vodiči sretni i ponosni na sudionike, a sudionici zahvalni vodičima, organizatorskoj palici Ivane Jozić i pomoći Rose Penge, Ivane Vrtlar i Josipa Rimca. Nije planinarenje samo uspon na vrhove čiji se pečati „skupljaju“ u obilaznicama, ima nešto i u vijugavim skrivenim puteljcima i strmim stijenama vrijednim strahopoštovanja, čija čarolija ostavlja dugotrajan pečat u sjećanjima jer baš kao što kaže Mali princ: …vrijeme koje si izgubio zbog te ruže, upravo je ono čini važnom…
Da, Put Malog princa je naša Ruža.
Snježana Plazonja
