9.11.2025.
Naši članovi su prošlu nedjelju proveli na Omiškoj Dinari, penjući se prema vrhu Sinjal, kamenitom vidikovcu na 761 metru koji čuva južnu stranu ove velebne ljepotice. Staza ih je vodila preko krševitih rebara i blagih serpentina sve do mjesta gdje se more i otoci otvaraju kao velika, tiha pozornica. Dobra ekipa, ruksaci puni entuzijazma i još jedna priliku za istraživanje staza koje mirišu na avanturu.
Više u osvrtu naše vodičke Vlatke:
Obožavam proučavati karte — vječito sam u potrazi za novim, ali i zaboravljenim stazama. Kad imam priliku neku meni divnu lokaciju podijeliti s najdražima, i kad se i njima ta ista svidi, srce mi automatski poraste za barem dva broja (a možda i tri, ovisno o visini uspona).
Na turu smo krenuli s parkinga, a parking kraj crkve je, kako reče svećenik, „samo za vjernike“. Tako da smo turu započeli ekipnim ulaskom u crkvu i kratkom molitvom. Tko se zbilja pomolio, a tko je ušao samo opravdati zauzeće parking mjesta, detalj je koji nećemo analizirati – kao ni stisnute usnice svećenika koje su govorile više od riječi. Bez obzira na sve, bio je to jedan lijep, gotovo duhovno-sportski trenutak.
Nakon osiguranog parkinga (i, nadamo se, božanskog oprosta), uslijedio je lagani uspon kroz preeeekrasnu šumicu u kojoj su sudionici imali priliku naučiti dvije važne lekcije:
1. Nikad ne vjeruj ucrtanim tragovima na planinarskim aplikacijama.
2. Uvijek vjeruj vodiču – pogotovo kad kaže „još samo pet minuta“. 😄
Preko sipara, užeta, „drž desno“, „ma ne, ipak livo!“ i pokojeg „a di je sad staza?!“, ispenjali smo vrh na kojem su se izmjenjivali sunce i magla, poooogled i ne-pogled, 100 trava od kojih je barem jedna dobra za čaj, a možda i dvije za rakiju. Nakon kratkog joga-fotosesiona (u kojem su neki pokušali „drvo“, a završili kao „grm“), skotrljali smo se u pećinu u kojoj smo, kako i priliči pravim pećinarima, priredili pravu mesnu gozbu pod kuharskom palicom Ivana i Mateja.
Hvala mojim kolegama vodičima Ivani Jozić i Mateju Periću. Veliko hvala i Ivanu Biliću, čovjeku koji je postao nevjerojatan oslonac i podrška cijelom društvu.
I na kraju, ogromno hvala svim članovima koji su svojim šarolikim osobnostima, zaraznim smijehom i pozitivnom vibrom doprinijeli da nam ovaj izlet svima ostane u lijepom sjećanju.
Za kraj, u znak podrške što uspješnijem učenju hrvatskog jezika, dijelim komentar naše članice Aline:
“Sinjal (planina) je visoka i lijepa. Ovo brdo ima 791 metar. Ali moji prijatelji su dobri, veseli i vrijedni. Mi smo brzi u usponu. Naša ekipa je jaka i zabavna. Ja sam sretna što sam bila na planinarskom izletu s HPD Malačka! Živjeli!”
Alina, 😎💪 za par mjeseci ćeš pisati eseje o planinarenju i filozofiji života — a mi ćemo te citirati na sastancima!
