Postoje izleti na koje rado odlaziš jer voliš ljude, voliš nedjelju provedenu u prirodi, voliš planinu i planinarenje. A postoje izleti koje toliko čekaš i kojima se toliko veseliš (između ostalog, jer nas je vremenska prognoza napokon pomazila) da ostavljaju iza sebe jednu posebnu priču.
Kažu da je ovo jedna jako oštra planina (lat. Monte Acutum), a zapravo jedva da i je planina budući da je sa svojim najvišim vrhom Sv. Rokom visoka tek 1062 m, točno 700 m niža od susjednog joj Biokova koji kao gorostasni div štiti Matokit i cijelo Vrgoračko gorje.
Dugo očekivani Matokit danas je u svoje krilo primio dvadesetak planinara na čelu s našom Ivnom. Krenusmo iz Ravče, uskim puteljkom obraslim svakojakim cvijećem i aromatičnim biljem. Šarenilo boja i mirisa je stavilo u drugi plan vrućinu i sparinu koju smo povremeno osjećali. Dio staze vodio nas je kroz gustu zelenu šumu i vrtače pune nezrelih šumskih jagoda, nakon čega je uslijedio završni uspon do Sv. Roka. Otvaraju nam se vidici na sve strane. Diveći se pogledu s vrha grebena, flori i fauni koja podsjeća na botanički vrt, stigosmo do vrha i prije predviđenog vremena. Marenda, slika, pečat, kava i krećemo dalje. Čeka nas onaj najzanimljiviji i najatraktivniji dio koji rijetko koja planina može pružiti. Stjenoviti greben Matokita koji oštro dijeli dvije strane planine predstavlja najslikovitiji dio cijelog Matokita. Kamen na kamenu, a između kamena žuti jaglaci, vrisak i majčina dušica, plave perunike, kovilje i smilje. Pomno pazeći na svaki korak, naša mala gusjenica se polako spuštala po sunčanom grebenu Matokita sve do Vrgorca – grada poznatom po velikom Tinu Ujeviću i svima nam dragim vrgoračkim jagodama. Sjetili smo se i našeg Vrgorčanina Stipe Božića koji je svoju veliku planinarsku karijeru započeo upravo u podnožju ove planine.
Zaljubismo se i mi danas opet u planinu i u sve što nam ona pruža. Matokite, hvala Ti!
A veliko hvala našoj Ivni te njezinim pomoćnim vodičima i pomoćnicima: Ivani, Vicencu i Slavenu.
Ponovilo se!
I. O.
