Premda je priroda uplela svoje prste, i prvotno “natjerala” na preskakanje ovogodišnjeg zimskog uspona na Konja, samo vikend poslije, raširila je svoje ruke pune dobrodošlice za više od stotinjak planinara.

24. put za redom, naši dragi prijatelji iz Trilja, uspješno su organizirali, još jedan idilično zimski uspon na Konja.

Usponu su se priključila i tri naša člana, a sve (ne)prilike je slikovito opisao naš Vice.

Pročitajte!

Znakovito je bilo to sta smo vec na putu do sklonista sreli prvog palog borca! Covik lagano tetura, Snjeza ga uzima pod svoje i kaze ajte vi. Mislin se prvo ako mu stvarno dode slabo nemos sama zeno, a drugo, svakako moramo skupa krenit od sklonista? Kaze ona, ajte vi pa ako ja zakasnim da ste bar vi na vrime. Uf! Vec problemi.

Na sklonistu je poprilicno ljudi, ali nisan ni dosa, a vec precjednik drzi govor i pokrece kolonu.
Tempo je “skroz posve poprilican”, a svjeze napadali puder ne olaksava nam put. Nije bas velika razlika jesi prvi i prtis ili negdi iza pratis.

Putem se delegacija i dalje rasipa, u stafetnom stilu zastava zavrsava kod mene. Nastavljam solirat u koloni pojedinaca koji i dalje prase uzgor.
Kako vrime odmice, kolona je istovremeno sve duza i sve kraca. Kraca jer neki bivaju vraceni zbog neposjedovanja zimske opreme, a neki su sami odustali jer su svatili da su zagrizli previse. A kolona je i duza jer se zbog neujednacenog tempa i velikog broja ljudi rastegla priko cilog brda. 
Pauza bas i nema (jedna kratka od 6-7 min u docu i to je to) tako da sve sta si unija u sebe (ili nisi), a prijatelju ko te pita. Cak se bilo kakav pokusaj zaustavljanja od strane jednog sudionika nagradi povicima drugog ajmo, goni, nema stajanja… “Kad hodas ne zastajkujes i zemlju ne dodirujes”  kaze pjesma …   
Nakon najstrmijeg dijela staze i izlaska na cistinu povise bukove sume, slijedi prijeloman trenutak za jos jednu skupinu ljudi… Ako je ovde ovako, sta ce tek bit gori kazu. Mene naglo zaboli glava! Sta od ladnog vitra koji dere i neumorno siba u facu, sta zbog spoznaje koliko jos ima do vrha. Jer koloni isprid mene nema kraja! Odnosno ima, ali kraj joj je u daljini di ljudi nestaju u vitron i snigon zametenom horizontu. Nakon minutu sabiranja govorin samom sebi ma iden dalje, nije mater rodila … Jel … 
Nakon nekih sat vrimena, kad me uvatija grc u nozi sta za mene nije uobicajeno (samo 2 puta u cilom zivotu) slijedi drugi trenutak u kojem sebi postavljan zivotna pitanja poput “Sta li sad rade drugi doli kod sklonista? Sigurno im je lipo, toplo i zabavno? Zasto sve mora ovako brzo i bez pauze za uzivat u trenutku? Je li taj vrh na kojem se ionako nista nece vidit vridan svega? Zasto ja sebi ovo radin? Sta dokazujen i kome tocno?”. Al onda se opet javlja ona “nije mater rodila”, a osim toga kod mene je zastava … Ako je ja ne iznesen gori niko nece! Ajmo dalje… Kiti !
Ako se ne mislin spustat po mraku, ura je da valja odma ic nazad. Bez puno zadrzavanja i bez pauze tucen brzinsku sliju i okret u suprotnom smjeru.
Putem nazad lijecin sve kojima triba fizicka pomoc ili mentalna podrska. Takoder dajen sebi par puta po par minuta za sist i upit sve sta je isprid mene.
Ali s vrimenom moran tjesit i samog sebe jer opet pocinjen cutit noge koje postaju sve teze. Trecina … Na pola puta san … Jos malo … 
Lipo li je lipo li je sklonista suvog se dokopat. Suva roba, topal caj i topla dobrodoslica, milina <3 
Jos samo triba dogurat do auta. Priroda nas casti prelipin pejsazom i zalaskom sunca, a nakon manjih “tehnickih” problema koji su rijeseni uz put i smrznuto auto predivan je i topao (privremeni) dom. 
Kad su ti noge i kosti tako umorne, jako je lip osjecaj sist! Ali nije tako lip kad se moras opet dignit 😀
Tako polomljen dogegan se od auta do kuce, tus i spavanje. 
Ujutro nakon odspavanog pravednickog sna mislin se ma svejedno je bilo dobro i neka san! 
Nego di ono planiran ic iduci vikend …?
Galerija (+ 9 slika)