Protekli vikend, petnaestak naših članova, iz uglavnom, suncem okupane Dalmacije, otišlo je u kišom i snijegom zavijen Gorski kotar na 23. Tradicionalni zimski uspon na Bjelolasicu, pod organizacijom HPD-a Bijele stijene.
U petak u poslijepodnevnim satima, malom cestom preko Zagore, pa maglovitim zavojima kroz Gorski kotar, stigli smo do naših Vrata. Poznata su nama ta “vrata”, a poznati smo i mi njima, nije prvi put da nam se otvaraju i nude prenočište, okrijepu i toplinu, prijeko potrebnu u ovim, za nas nesvakidašnjim, zimskim uvjetima.
U subotu rano ujutro, vremenske (ne)prilike nisu popuštale i neumoljivo su otkrivale svu snagu svoga lika i djela, ali kako mi nismo htjeli posustati, i odlučno smo htjeli popeti vrh Kula (1534m/nv) s ostalim hrabrim sudionicima, pod “zaštitom” svojih kabanica, kao kakve prikaze u magli, krenuli smo na ovaj neobičan uspon. Nakon pozdrava domaćina, i zagrijavanja čajem, kavom ili kraćim napitcima, krenuli smo se probijati kroz ustrajne kapi kiše, obavijene u maglu, s bljuzgavim snijegom pod nogama.
Sva oprema i zaštita nisu nam bile dostatne, da bi se uspjeli zaštititi od ove “natapače”, ali jedan rekvizit nas nije iznevjerio i cijelim putem je bio s nama, a to je osmijeh na licima. Ispod silnih nibmostratusa, ova vesela družina u šarenim kabanicama, obojila je maglovite proplanke, smijući se cijelim putem, preko snijega, leda, kroz kišu i snijeg, pa sve do vrha. Na vrhu, ništa posebno za vidjeti, magla u svakom pravcu, brzinska zajednička slika, pod zastavama naše Malačke i dragog nam Zvone iz Svilaje i trk nazad.
Spuštanje niz zaleđene padine Bjelolasice, bilo je pravi užitak. Pojedini članovi su otkrili posebnu moć dereza te doslovce trčali, a uz kombinaciju spuštanja na stražnjici, do naše točke polaska stigli smo za čas.
Mokri, smrznuti, gladni, uputili smo se prema našim toplim Vratima, gdje smo u manje blatnjavoj snježnoj idili proveli ostatak dana. Pjesme, smijeha, veselja nije nedostajalo. Zapravo za trbušne mišiće idealna kombinacija, jer sutradan smo imali upalu upravo tih mišića.
Ima nešto čarobno u tim tradicionalnim usponima. Upoznaš druge krajeve, ispituješ svoje granice, sretneš razne znane i neznane ljude, širiš krug planinarskih veza koje samo planina može dati, a ovakvi usponi i produbiti.
Možda fotogalerija i nije nešto zanimljiva na prvu, al ove sive sličice nama će uvijek ostati vesela uspomena.
S.P.
