Ovo je priča o petodnevnoj avanturi zvanoj Velebitski planinarski put, na koju se uputilo petorica naših članova. Svu ljepotu i surovost najljepših djelova ove naše najduže planine opisao je Ivan Bilić. Momci svaka čast, ni trenutka nismo sumnjali!

“Krenuli smo nas petorica, Filip Mihaljević, Filip Babić, Ante Penić, Antonio Rubelj i ja, Ivan Bilić. Subota, oko 9:30 ujutro, Zavižan. Plan je bio jasan, ali Velebit je imao svoje planove. Od samog starta na Premužićevoj stazi hvatamo zaostatak. Spori smo, vrijeme curi, a bura dere bez milosti. Hladno je ajme. Mrak nas guta, sve dok pred nama nije izronilo sklonište Ograđenica. Spas u zadnji čas. 29km i 10h hoda je iza nas. Prva noć, silom prilika, provedena na najružnijem, a u tom trenutku opet najljepšem skloništu na svijetu.

Ujutro odmah nastavljamo prema Baškim Oštarijama. Bura ne posustaje, opet kasnimo. Oko 15 sati napokon stižemo, sjedamo i ručamo ko gospoda. Tu se ekipa osipa – Ante i Antonio odlučuju da je dosta i odustaju. Ostajemo nas trojica. Cilj je planinarsko sklonište Ždrilo, a tempo koji hvatamo postaje ubitačan. Lomimo stazu i uspijevamo stići točno u sumrak. Filip M. otvara vrata skloništa, a unutra – show. Gola Čehinja ispred nas! Muž, žena i kćer. Sklonište je minijaturno, ali stišćemo se svi skupa i tonemo u san. Barem ja, haha. 31km i 11h danas.

Novi dan donosi novu surovu matematiku: moramo nadoknaditi 8 do 10 kilometara zaostatka. Mislio sam da je jučer tempo bio brutalan, ali ovo danas je čisti mazohizam. Jedina utjeha je što je bura napokon stala. Stižemo do Tatekove kolibe – kratki predah, punimo zalihe vode i idemo dalje. A onda, uspon za popizdit. Meni lagano dolazi mučnina, želudac se okreće, povraća mi se. Kažem Filipu, a on će: “Usporit ćemo”. proradio je onaj moj dalmatinski dišpet, tvrdoglavo mu odbrusim: “Ma nemoj, ko me jebe, neka povraćam!” I upiremo dalje. Cijelim putem nas drži samo jedna misao – Veliko Rujno. Tamo nas čeka domaćin, topla juha, lešo teletina i pravi madraci. Ali to selo kao da je ukleto, nikako da se pojavi. Uspijevamo ga ugledati malo prije 21 sat. Slomljeni smo, ali sretni. Tješi nas samo jedno, nadoknadili smo zaostatak. Sutra ne moramo gaziti 30 kilometara. Definitivno najteži dan 32km, 13h hoda i preko 2000m visinske. Izdržimo još malo.

Dogovor je buđenje u 8, pokret u 9. Budim se, u sobi totalni mrak, ali kroz pukotine vidim – vani je prekrasan sunčan dan. Pogledam na sat, a ono 8:25. “Ajmo bando, zaspali smo!” Danas je na papiru laganica, nekih 20-22 kilometra do Vlaškog grada, ali prije toga moramo riješiti divove – Vaganski vrh i Sveto brdo. Penjemo Sveto brdo, jedva pratim njih dvojicu. Vrijeme nas je pomilovalo, gazimo muški i stižemo na sklonište prije mraka. 22km i 9h hoda. Večera, prepričavanje svega što smo prošli i ona slatka utjeha: “Još sutra, samo nekih 15 kilometara.”

Zadnji dan. Toliko se veselimo Planinarskom domu Paklenica i hladnoj pivi da opet divljamo s tempom iako se Filip M. jutros probudio sa temperaturom. Stižemo za nevjerojatna dva i pol sata. Bacamo se u Paklenicu – voda je hladna ajme, ali pere sav umor ovih dana. Poslije kupanja slijedi zasluženi ritual: pivo, fažol, odmor. Ugodan razgovor sa domarom Vjekom. Nigdje nam se ne žuri, kombi na ulazu nas čeka tek oko 15 sati.

Oko 13 sati krećemo prema ulazu Velika Paklenica, našem cilju. Odjednom, prestaje svaka priča. Zadnji kilometri prolaze u potpunoj tišini. Unutar svakog od nas – čista erupcija emocija. Uspjeli smo!!”

Galerija (+ 18 slika)