Iza nas je višednevni izlet na talijanski Rocciamelone – 3.538 metara visoku planinu smještenu u Grajskim Alpama u Pijementu, u Italiji, blizu granice s Francuskom iznad grada Susa.
Ovu nezaboravnu avanturu, u koju nas je poveo naš Matej Perić, prepričavanjem svojih doživljaja, kroz riječi je slikovito prikazala naša Antonela, a tamo gdje riječi zastaju, fotogalerija nadopunjava.
Rocciamelone – neplanirano, ali nezaboravno
Postoje izleti koji se dugo planiraju, kojima se unaprijed veselimo i zamišljamo kako ćemo stati na neki novi vrh, uživati u pogledima i kući se vratiti s još jednom velikom planinarskom pričom. A onda postoji i Rocciamelone, izlet koji nas je podsjetio da je u planinama treba najvažnije znati uživati u onome što nam dan donese, čak i kada planina odluči malo promijeniti naše planove.
Nas četrdeset krenulo je iz Kaštel Starog prema talijanskim Alpama. Pred nama je bilo otprilike 14 sati putovanja autobusom, uglavnom noću. Iako brojka zvuči pomalo zastrašujuće, put je prošao odlično i tih 14 sati gotovo da nismo ni osjetili. Noćna vožnja, povremene pauze, dobro društvo i ono posebno uzbuđenje koje se pojavi kada znaš da te ujutro čeka nova avantura učinili su svoje.
U jutarnjim satima stigli smo u Susu, slikoviti gradić gdje smo napravili pauzu za kavu, malo protegnuli noge i udahnuli prvi alpski zrak. Nakon toga čekali su nas kombiji koji su nas trebali odvesti do Rifugio La Riposa, našeg doma za sljedeće dvije noći.
Sve je krenulo prema planu, sve dok se jedan od kombija nije odlučio malo „odmoriti“ i pregrijati, i to svega stotinjak metara prije dolaska do doma. No naš vozač nije se dao smesti. Dok je njegov kombi odlučio napraviti malu stanku, on je nastavio sasvim smireno, uz nezaobilaznu talijansku glazbenu pratnju i pjevušenje „Lasciate mi cantare“. Ako ništa drugo, već tada smo znali da će ovaj izlet imati svoju posebnu priču.
Napokon smo stigli u Rifugio La Riposa, smjestili stvari i dočekali ručak. Ručak nas možda nije baš oborio s nogu, ali nakon 14 sati vožnje i dolaska u planine glad ima sasvim drugačije kriterije. Uostalom, nismo došli u Italiju samo zbog hrane, planina je ipak bila glavni razlog našeg dolaska.
Nakon ručka uslijedio je prvi susret s visinom. Na aklimatizacijski uspon prema Rifugio Cà d’Asti krenulo je nešto više od tridesetak sudionika od ukupno četrdeset. I sasvim je razumljivo da nije baš svakodnevna stvar nakon 14 sati vožnje iz autobusa uskočiti ravno u planinarske gojzerice i krenuti prema gotovo 3000 metara nadmorske visine.
Uspon je, međutim, prošao odlično. Planina nas je dočekala u svom posebnom izdanju, a oblaci su nam povremeno prilazili toliko blizu da smo imali osjećaj da prolaze kroz nas. Svaki novi zavoj donosio je novi pogled, a kako smo se penjali sve više, krajolik je postajao sve impresivniji.
Naš cilj bio je Rifugio Cà d’Asti, smješten na 2.854 metra nadmorske visine. Kada smo stigli do doma i pogledali oko sebe, imali smo osjećaj kao da smo se popeli iznad oblaka. Ono što je dolje izgledalo kao oblačno i pomalo sivo poslijepodne, odozgo je izgledalo potpuno drugačije – kao da je netko ispod nas razastro bijeli pokrivač.
Nakon povratka u naš dom slijedio je onaj dio izleta koji se često ne nalazi u službenom programu, ali se pamti jednako kao i sami vrhovi, a to je druženje. Pjevalo se, pričalo, smijalo i guštalo, a večer se protegla dugo u noć.
A onda je stiglo jutro predviđeno za ono zbog čega smo i došli, uspon na Rocciamelone, impozantni vrh visok 3.538 metara. Međutim, planina je imala drugačiji plan. Kiša je neumorno padala, a s obzirom na to da je nastavak uspona strmiji i zahtjevniji, naš glavni vodič Matej Perić nije želio riskirati sigurnost grupe.
I tako smo, umjesto prema vrhu, krenuli prema kartama i kartaškim igrama. Rifugio La Riposa pretvorio se u pravo malo planinarsko prvenstvo. Organizirane su sekcije za briškulu, trešetu i Uno, a svaka je imala svoje natjecatelje i navijače. Svi smo se odlično zabavljali i brzo shvatili da se ekipa zna dobro provesti i kada nema planinarskih kilometara.
A moramo priznati da nam je promjena temperature dobro došla. Nakon ljetnih temperatura od 35 i više stupnjeva, odjednom smo se našli u planinama na temperaturama koje su se spuštale u jednoznamenkaste brojke. Nije nam dugo trebalo da shvatimo čari ljetnog zimovanja u Alpama i topline peći na drva.
Nakon ručka i smirivanja kiše ipak smo odlučili malo istražiti okolicu doma. Taj dio Italije obiluje vodom, potočićima i slapovima pa smo prošetali okolicom i uživali u prizorima koje je kiša učinila još življima. A društvo nam pritom nisu pravili samo naši planinari, cijelo vrijeme oko nas su se motale prave planinske dame, krave koje su nas dostojanstveno promatrale i činile se kao da su već odavno navikle na ovakve goste.
Nakon još jedne večeri ispunjene smijehom, pjesmom, plesom i druženjem, došlo je vrijeme za rastanak od našeg doma. Ujutro smo marendali, spremili stvari i ponovno dočekali kombije. Ovaj put ispravne. Barem dok smo se mi vozili u njima.
Nakon vožnje prema Trstu uslijedio je posjet jednom od najljepših mjesta našeg putovanja, dvorcu Miramare. Smješten iznad Tršćanskog zaljeva, okružen prekrasnim parkom i morem, dvorac je ostavio snažan dojam na sve nas. Povijest, arhitektura i pogled na more činili su savršenu kombinaciju za još jednu zajedničku stanku i fotografiranje.
No Miramare ima i svoju poznatu legendu, onu prema kojoj je dvorac „uklet“ za ljubavne parove. Kažu da parovi koji zajedno uđu u dvorac neće dugo ostati zajedno. Naravno, dio naših parova odlučio je vjerovati da je to samo legenda i hrabro su ušli zajedno, uvjereni da njih ništa neće rastaviti. Drugi su, ipak, procijenili da je bolje ne iskušavati sudbinu pa su neki tijekom obilaska hodali odvojeno i pravili se da se uopće ne poznaju. Za svaki slučaj.
Nakon Miramarea stigli smo u Trst, smjestili se u hotel, osvježili i gotovo bez zadržavanja krenuli prema gradu. Nakon dana provedenog u planinama svima je dobro došla gradska atmosfera, nešto fino za pojesti, piće, šetnja i još malo druženja. Trst je tako postao idealan nastavak našeg planinskog vikenda. Malo mora, malo grada i puno dobre ekipe.
A kako se svaka dobra avantura mora privesti kraju, posljednje jutro krenuli smo prema Škocjanskim jamama u Sloveniji. Ono što smo tamo doživjeli teško je opisati u nekoliko rečenica. Škocjanske jame jedan su od najimpresivnijih krških fenomena u Europi, poznate po golemim podzemnim prostorima i kanjonu rijeke Reke. Već sam ulazak u njihov podzemni svijet bio je poseban doživljaj.
Nakon sunca, oblaka, kiše, zelenih padina i alpskih vrhova, odjednom smo se našli okruženi golemim stijenama, dubinom i zvukom vode. Što smo dalje ulazili u jame, to smo više shvaćali koliko je priroda ovdje napravila nešto nevjerojatno. Ogromne podzemne dvorane i kanjon kroz koji protječe Reka ostavili su nas bez riječi. Bio je to potpuno drugačiji svijet i savršen završetak našeg putovanja.
Nakon obilaska nastavili smo prema kući, uz usputno stajanje za ručak. I tako se naš izlet polako približavao kraju.
Rocciamelone ovoga puta nije osvojio naše noge, ali je definitivno osvojio naše uspomene. Jer planina nije samo vrh. Planina su i oblaci koji prolaze kroz tebe, hladne ruke oko peći, karte na stolu, pjesma iz kombija, krave koje te promatraju i prijatelji s kojima se smiješ do kasno u noć.
I možda je upravo to ljepota planinarenja. Ne možeš uvijek osvojiti ono što si zacrtao, ali uvijek možeš osvojiti nešto drugo. Novi pogled, novu priču, novo prijateljstvo, novu internu šalu ili uspomenu koju ćeš prepričavati još godinama.
Na povratku prema Kaštelima, kada smo već bili nadomak doma, naš Matej je, prije nego što su se vrata autobusa otvorila, zaključio cijelu našu avanturu jednostavnom rečenicom:
„Voz’ nazad.“
I tako smo se vratili kući, živi, zdravi, nasmijani i puni priča.
Veliko hvala našem glavnom vodiču Mateju Periću, koji je osim brige za sigurnost grupe preuzeo i ulogu glavnog zabavljača i pokretača dobre atmosfere, te glavnoj pomoćnoj vodičici Snježani Plazonji na pomoći i podršci tijekom cijelog izleta. Hvala i Francescu, odnosno našem Frani, domaćinu u Rifugio La Riposa, koji je svojim gostoprimstvom i dobrom atmosferom bio važan dio našeg boravka.
Hvala i cijeloj ekipi koja je svojim raspoloženjem, strpljenjem i vedrinom učinila ovaj izlet upravo onakvim kakav ćemo pamtiti.
Rocciamelone ćemo uspeti neki drugi put, a do tada, fotografare, mangiare, cantare i, najvažnije od svega, zajedno avanturare!
