Prošle nedjelje članovi našeg planinarskog društva uputili su se prema Motokitu na sunčanom otoku Hvar. Smješten iznad Staroga Grada, Motokit je poznat među planinarima kao omiljeno izletište i vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Starogradsko polje i okolni krajolik.
Put prema Motokitu vodi kroz mirisne borove šume i mediteransku makiju, a svaki korak otkriva ljepotu otočkog pejzaža koji istovremeno smiruje i osvaja. Upravo na tom posebnom mjestu, okupani suncem koje Hvar tako velikodušno daruje, naše planinare dočekao je i naš dragi Vicenco – gost domaćin vedrog duha koji je svojim gostoprimstvom, zajedno s ostalim domaćinima, dodatno obogatio cijeli doživljaj i učinio ovaj izlet još toplijim i nezaboravnijim.
Svoj osvrt na izlet, s nama je podijelio vodič pomoćnik, Slaven Jozić:
„Nema šanse da se ja vozim trajektom dvi ure tamo i dvi nazad radi tri ure laganice po Hvaru“ – prva je rečenica koju sam izgovorio kad je objavljen izlet na Hvar. Sljedeća je uslijedila 3 minute poslije i glasila je – „Ajde dobro, prijavit ću se pa ćemo vidjet“. I eto, odoh ja na Hvar. I bilo bi mi neizmjerno žao da nisam. Hvala upornom nagovaratelju.
Već po običaju okupljanje kod škole u Starom, zbijanje redova i lagano put trajektne luke. Ostavio Vice vremena kao da je srce sezone i kao da je znao da će jutarnja kava i zbrka oko kupovine karata pojesti sve rezervne minute, da smo skoro trčali na trajekt. Već pri izlasku s trajekta čekaju nas Vice i Tina s transparentom dobrodošlice, da se slučajno ne izgubimo. Na desno krug, postroji se u kolonu i pravac Milna gdje nas je dočekala grupa planinara, naših domaćina Hvarana. Kratka priprema, pozdravni govor u Vicinom stilu i pravac na turu. Na čelu naš Vice, hvarski gost domaćin. I lagano prema vrhu. Usput, paralelno s uživanjem i upoznavanjem domaćina i gostiju, traje i neslužbeno natjecanje u berbi šparoga, mrtva utrka između Sande i Zorana. I neke neobične kokoši, kažu biserke. Nikad prije vidio. Prolazimo pored Malog Grablja, odnosno onoga što je od njega ostalo. Napušteno malo selo, prelijepo u svom kamenu. Osjeti se duša i mir usprkos tome što je razrušeno. I tu počinje pravi uspon, koračanje po hvarskom kamenu okruženi brnistrom, ružmarinom, česminom, borićima… Na prvoj uzvisini prije vrha radimo odmor i spuštanje do špilje. Predivan pogled prema moru, Paklenjacima, usjecima koje smo prošli. A okolo mir. Da je barem ostati ovdje. Ali, mora se dalje. I nakon pola sata eto nas na vrhu. Pogled na Velo Grablje, selo sazdano od kamenih kuća s crkvom koja dominira. Prelijepo kao s crno-bijelih talijanskih razglednica. A ipak naše. Kratko zadržavanje, zajedničko fotografiranje kraj drvenog raspela i lagano, praznih želudaca kružnom stazom nazad, prema Donjem Grablju. Dolje nas čeka fažol, ali prije ručka zanimljive priče iz davnina, povijest i lokalne zanimljivosti u aranžmanu Ivice Zaninovića Grandeta. Jedva dočekani fažol, fenomenalan i očima i nepcima, zaslužan je za kratkotrajnu tišinu. Tišinu i mir remetili su samo zvukovi otvaranja Andreine donacije, savršeno rashlađenog piva. Siti i omamljeni hvarskim suncem, poput guštera smo polijegali po pjoveru, kako domaćini nazivaju betonsku plohu za skupljanje kišnice u gustirnu. I onda, teška srca moramo krenuti nazad, trajekt ne čeka. Spuštanje do Milne, pozdravljanje s ljubaznim domaćinima i pravac trajekt. I kako to već biva, druženje i veselje nastavilo se i na trajektu, ovaj put prepunom, pa smo se svi poput srdelica stiskali za jedan separe. Dvi ure vožnje i dođe kraj i ovom druženju. Kako Vice reče na početku ture – „Mi smo u biti došli na ručak, samo ćemo prije toga malo prošetati“. Tako je i bilo. Predivna i nezaboravna šetnja Hvarom. Prava uživancija. Hvala našem Vici na izvrsnoj organizaciji, mislio je na svaki, i najmanji detalj. Hvala ljubaznim domaćinima. Hvala Flafiju na izvrsnom fažolu, Andrei na hladnom pivu i Grandetu na edukativnom predavanju. I ne nisam zaboravio, hvala našem predivnom, umiljatom četveronožnom ljubimcu što je svima dan učinio ljepšim. Toby predlažem te za maskotu Društva. Ponovilo se.
