Gledajući vremensku prognozu za jučerašnji dan, nedjelja nije izgledala obećavajuće. No, s druge strane, najavljeni izlet na Kurtegića dolac, izgledao je itekako obećavajuće. Nešto je moralo prevladati. Pa eto, skupina od 19 planinara, nije se obeshrabrila u niti jednom trenutku te se i ovog ranog nedjeljnog jutra, veselo uputila prema Bosni i Hercegovini i obećavajućim obroncima Kamešnice. Čuli smo kako je Kurtegića dolac jedna od najljepših udolina na planini Kamešnica, stoga nas ni tamni sivi oblaci koji su putovali zajedno s nama, nisu nimalo obeshrabrili.

Ovaj izlet, je ujedno i prvi izlet pod vodičkom palicom našega Josipa Rimca, a njegova snažna želja i entuzijazam, prenijeli su se na uspješnost samog izleta.
Oko 8 sati stigli smo do polazišne točke, makadamske ceste  nedaleko od graničnog prijelaza Vaganj, na kojoj se račvaju dvije staze za Kurtegića dolac. Jedna vodi preko Okretišta, a druga preko Rosnog doca. Naša današnja je bila preko Okretišta. Već iz daleka,dok smo hodali makadamkom cestom, pogled nam je mamila borova šuma što se smjestila na padinama ispod vrha Trovrsi, a kad smo s makadama skrenuli strmom stazom upravo kroz tu borovu šumu i sami smo postali dijelom njezine čarolije. Tu nas je već uhvatila jaka kiša, međutim odjenuli smo kabanice, navlačne hlače i gamaše i bez razmišljanja krenuli dalje.

Na trenutke smo zaboravili gdje smo i pomislili, ma sigurno je jesen, jer ovakav sag jesenskim bojama obojenog lišća, ovakva umirujuća kiša, i ovakva magla, pa to su jesenska posla. Kako smo zalazili dublje u šumu, tlo pod nama bivalo je opkoljeno zaostalim snijegom i ledom i tu nam je postalo jasno, da iako je kalendarski zima već trebala otići, ovdje nije posustajala. Ostaci zime još se vuku ovim čarobnim stazama što ih borove i bukove šume brižo skrivaju.

Nakon dva sata laganog hoda, stigli smo u tu predivnu udolinu, okruženu gustom šumom između vrhova Planinica (1612 m), Kolebajka (1535 m) i Trovrsi (1645 m). Zaista je bilo zapanjujuće, nakon dva sata hodanja uskim stazama, gustom šumom, odjednom izići na takvu čistinu dugačku oko 350 metara, a široku oko 150 metara. Na samom rubu udoline, PU Dinaridi postavili su malo, bajkovito sklonište, koje nosi ime po tragično preminulom planinaru,  Edvardu (Edi) Ratelju. To sklonište, ta drvena kućica, zapravo je točno ona nit, koja je samo dodatno začinila ovu, magičnim velom zavijenu udolinu. Tu se i pokoja rijetka proljetnica, hrabro probijala pokušavajući pokolebati zimu i natjerati je da se povuče. Nakon što smo, onako pokisli, u skloništu pronašli toplinu i okrijepu te se odmorili, krenuli smo natrag. No kako su kišni oblaci odlučili napraviti pauzu, svratili smo na dva vidikovca. Prvi pruža predivan pogled na livanjsko polje i okolna mjesta, a drugi je bio i dalje zavijen u maglu, pa nam je ostalo samo maštati što to tamo iza magla skriva.

Povratkom na polazišnu točku završio je izlet, međutim naš Josip nas nije tako lako puštao te nas je sve poveo k sebi u svoju rodnu kuću u Lištane, gdje su nas njegovi roditelji dočekali otvorenog srca, širokog osmijeha, još šireg zagrljaja i stolovima punim ‘ića i pića.

Prvi se mora pamtiti, a ovaj ćemo zbilja imati po čemu pamtiti. Hvala našem Josipu i na ovako predivnom izletu, a i na još ljepšem gostoprimstvu. Hvala i njegovim pomagačima, Ivani i Igoru te svim sudionicima koji se nisu prepali ni kiše, ni snijega ni leda.

Punih srca, a i želudaca, krenuli smo natrag svojim kućama, a nebo se skroz razvedrilo i pustilo snažne zrake sunca. Možda ipak stiže ljeto?

 

S.P.

Galerija (+ 25 slika)