“U nedjelju, 28. lipnja, nas dvanaest uputilo se prema Troglavu (1913m), najvišem vrhu Dinare. Dan nam je započeo rano, već u 6 sati, kada smo osobnim automobilima krenuli prema Livnu. Uz neizostavnu jutarnju kavu i prve osmijehe bilo je jasno da nas čeka još jedna priča koju ćemo dugo nositi sa sobom.
Dolaskom u Sajković dočekalo nas je jedno posebno iskustvo, do početka staze prevezli smo se prikolicom punom bala sijena, a upravo je ta nesvakidašnja vožnja već na samom početku stvorila onu dječju radost i bezbrižnost koju planine tako lako probude u čovjeku. Smijeh je odjekivao više od zvuka motora, a avantura je mogla početi.
Odlučili smo se za zahtjevniju stazu „Mery“ koja nas je polako, korak po korak, vodila prema vrhu. Nakon otprilike tri sata uspona, uz pokoju stanku za predah, okrjepu i divljenje krajolicima koji su se otvarali pred nama, stigli smo na Troglav. Stajati na najvišem vrhu Dinare uvijek je poseban osjećaj. U tom trenutku zaboraviš na umorne noge, ubrzan disanje i svaki napor uložen tijekom uspona. Ostanu samo tišina planine, pogled koji seže u beskraj i onaj osjećaj ponosa koji je teško pretočiti u riječi.
Za povratak smo odabrali lakšu stazu, kojom smo se do podnožja spustili za otprilike dva sata. Naravno, nije nedostajalo ni smijeha.
Poneki bezazleni pad u mekanu travu izazvao je smijeh cijele skupine i postao još jedna zgoda koju ćemo prepričavat. Upravo su takvi trenuci oni koji svaki izlet čini posebnim.
Po povratku u Sajković nije bilo nijednog tužnog ni namrštenog lica. Iako su noge osjećale svaki prijeđeni metar, srca su bila puna, a energije nije nedostajalo. Tada shvatiš da planinarenje nije samo osvajanje vrhova i skupljanje kilometara. Ono najvrjednije što nosimo kući nisu fotografije ni broj osvojenih metara, nego ljudi s kojima dijelimo put. Dobra riječ u pravom trenutku, zajednički smijeh, pružena ruka i osjećaj da nitko nikada ne hoda sam upravo to svaku turu pretvara u uspomenu koju ćeš dugo nositi sa sobom.
U večernjim satima vratili smo se svojim domovima bogatiji za još jednu uspomenu koja će još dugo grijati srce.
Kažu da planine uvijek nagrade one koji im pristupe s poštovanjem. Ovaj put nagrada nije bio samo dosegnuti vrh Troglav, nego i još jedna potvrda koliko zajedništvo može uljepšati svaki korak. Jer vrhovi će uvijek biti tu, čekati neke nove uspone, ali ljudi s kojima ih pohodimo ono su što svaku planinarsku priču čini nezaboravnom.
Zadovoljstvo ostaje, umor nestaje. Upravo zato se planinama uvijek iznova vraćamo.
Na kraju, jedno veliko hvala našem vodiču Slavenu Joziću, bez kojeg ova planinarska priča ne bi bila ista. Hvala i pomoćnim vodičima, Ivani Jozić i Ivanu Biliću, koji su svojim trudom i brigom doprinijeli da ova tura svima ostane u lijepom sjećanju.”
Anamaria Vukman
