Prošle nedjelje pošli smo na Kamešnicu i jedan od njezinih najljepših predijela – čarobni Kurtagića dolac. Po mnogočemu, ovaj poseban izlet, ostavit će trag u mnogima od nas. Svi koji smo ikada nogom kročili na ovu predivnu udolinu, okruženu gustom šumom između vrhova Planinica (1612 m), Kolebajka (1535 m) i Trovrsi (1645 m), imamo ono nešto po čemu je pamtimo. Dvadesetak naših planinara, ovaj će izlet pamtiti po mnogočemu: po bajkovitim šumama, po jedinstvenim vidicima, po malom, bajkovitom skloništu, koje nosi ime po tragično preminulom planinaru, Edvardu (Edi) Ratelju, a sigurno ponajviše po tome što se naša Jelena ovim izletom oprostila od vodičke palice (barem za sada, nadamo se).
Stoga pročitajte riječi kojima je uputila pozdrave, emocije i misli koje je ovaj izlet donio:
Taj dan puhala je jaka bura.
Nakon što smo prošli pastirske kuće poviše Gljeva, dugo smo se penjali strmim usponom. Svaki korak bio je težak, a bura ga je činila još težim.
Bio je početak svibnja. Sunce je pržilo, ali bura je radila svoje.
U jednom trenutku pomislila sam da ću morati reći da se vratimo. Da odustanemo.
Ali nisam.
Nisam zato što sam se, nakon toliko godina stanke, napokon vratila planini. Moje autoimune dijagnoze, koje su mi život okrenule naglavačke, bile su dodatna motivacija. Nisam smjela stati. To bi značilo da je gotovo. Da je bolest pobijedila.
A to za mene nikada nije bila opcija.
I tako sam gurala dalje. Noge. Sebe. Glavu.
Nakon prilično teškog uspona stigli smo do visoke šume i zaostalog snijega. Početak svibnja, a snijeg pod nogama. Ali to je planina.
A onda sam je ugledala.
Predivnu dolinu, punu cvijeća i ostataka snijega, okruženu šumom.
Kurtagića dolac.
Vrijedilo je.
Vrijedilo je svega jer sam bila upravo tamo gdje trebam biti: u toj dolini. Na planini.
Dolini kojoj ću se nakon toga vratiti još mnogo puta.
Prošlo je mnogo godina od tada.
Malo toga se promijenilo.
Autoimune dijagnoze još su tu i ne, nisam ozdravila.
Unatoč mnogim usponima i pomalo ludim avanturama po planinama, i dalje mi je često naporno hodati. To se vjerojatno nikada neće promijeniti.
Ali nikada nisam odustala.
I uvijek sam znala da je vrijedilo.
Možda sam baš zato Kurtagića dolac izabrala za svoj posljednji vodički izlet za HPD Malačka.
Željela sam ga pokazati još nekome.
Željela sam ostaviti taj mali trag u nečijim očima, na sličan način na koji ga je on prvi put ostavio u mojima.
Začudo, iako poprilično strm, uspon iz Rosnog doca te mi je nedjelje bio lagan.
Ljudi. Uvijek je to zbog ljudi.
Zvone se, kao iskusan vodič, planinar, GSS-ovac i Sinjanin, ponudio da preuzme čelo kolone, a ja sam to s radošću prihvatila.
“Povedi nas, Zvone.”
Povedi i mene.
Ja ću biti metla.
Promatrat ću vas sedamnaest ispred sebe i s osmijehom gledati kako se divite ovoj ljepoti Kamešnice.
Sedamnaest veselih ljudi.
Jedan pas.
I mnogo gorskih puževa.
Da, dobro ste pročitali.
Kolega Igor počeo ih je skupljati već na početku ture, a ostali su mu ubrzo počeli pomagati. Puževi su, osim kao dodatna zanimacija, poslužili i kao neiscrpan izvor šala i dosjetki o njihovoj budućnosti i boljitku za kožu.
Uz nekoliko pauza u hladovini duboke šume, jer nam se toga dana nigdje nije žurilo, stigli smo do doline.
Zelena.
U cvatu.
Dočekala nas je kao pravi domaćin.
Izvlačili smo hammocke, piknik dekice, hranu, kavu, mobitele…
I jednostavno uživali.
Došli smo se odmoriti, ne umoriti.
Neki su otišli do vidikovca i uživali u pogledu na Livanjsko polje.
Neki su se popeli malo više i izgubili među Vilinskim gredama.
Gotovo četiri sata zaboravili smo na život koji smo ostavili kod kuće i prepustili se toj dolini.
Bilo je improvizirane bitke na Kurtagića docu.
Bilo je pjesme.
Bilo je puno, puno smijeha.
Kako biti tužan kad te planina zagrli?
Kad te utopli kao najmilija majka?
Kamešnica je takva planina.
Topla.
Nježna.
Iako zna biti stroga.
To mi je pokazala mnogo puta.
Zato mi je bilo teško napraviti onu posljednju fotografiju sa zastavom Malačke.
Sa svojim ljudima.
Jer kada si vodič, bez obzira na to tko su ljudi koje vodiš, oni postanu tvoji.
Brineš o njima.
Paziš na njih.
I na neki način postaneš njihova planinarska majka.
S druge strane, bilo je predivno razviti zastavu upravo tamo.
U toj dolini.
Dolini koja me svaki put podsjeti da je vrijedilo.
I da će vrijediti još mnogo, mnogo puta.
