27.10.-03.11. 2025.
Istraživanje svijeta, ljudi i vlastitih granica, također su dio planinarske kulture. Nakon brojnih domaćih i inozemnih izleta, odlučili smo se zaputiti na put dug gotovo 3000 kilometara – prema zemlji bogova, mitova, filozofa i mora: Grčkoj.
Tijekom sedam dana putovanja, gotovo pedeset naših planinara obišlo je sedam različitih lokacija, od kamenih mostova Zagorija i čudesnih stijena Meteore, preko antičkih Delfa i slavnih Termopila, pa sve do živopisnog Soluna i bugarskog Melnika. Bio je to spoj prirode, kulture, prijateljstva i dobrog humora – sve ono što čini svako putovanje planinara Malačke posebnim.
Sve detalje ovog nezavoravnog putovanja opisala je glavna vodička Jelena:
Planinare nazivamo raznoraznim imenima, od “osvajača vrhova” (jako nepoželjan izraz) pa do “zaljubljenika u prirodu”.
Ali za mene će definicija planinarenja uvijek ostati u sferi istraživača i lutalica.
Kada sam prvi put otkrivala Grčku, od one prvotne razočaranosti ubrzo sam osjetila tinejdžersku zaljubljenost.
Tu zaljubljenost sam poželjela dijeliti i zato je moj prvotno mali izlet u Grčku postao centralni izlet za 2025. godinu.
Ne, nismo se penjali na Olimp, nismo ljutili Zeusa, već smo ove godine odlučili biti više turisti, a manje osvajači i dopustiti Grčkoj da ona osvoji nas.
E sad, koliko god to zvučalo pohvalno za jednog planinarskog vodiča, organizirati sedmodnevno putovanje u Grčku za 48 ljudi bilo je itekako izazovno.
Ali izazove mi planinari zapravo volimo, inače se ne bismo penjali na vrhove gdje ispuštamo dušu da bismo došli do nekog kamena i rekli “evo ga, stigli smo!” i onda to opet ponavljali.
Ovog puta izazov je bio skoro 3000 km vožnje autobusom, 7 različitih lokacija, 48 ljudi, spavanje u sobama “s kim te dopadne”, i dvoje vodiča koji vole red i disciplinu, šefica Ivana Jozić i ja.
Bar tako kažu.
1. DAN – POLAZAK U PONOĆ
Zaputili smo se u zemlju mitova, bogova, filozofa, proročica i junaka točno u ponoć.
Nije to bilo slučajno. Znala sam da će prvih šest sati putovati noću, po poznatom terenu, i pokušati zaspati na putnim jastucima (deka i jastuk bili su dio obavezne opreme).
I zaista jesu. Neki su toliko duboko spavali da su preskočili i vožnju trajektom u Kotorskom zaljevu.
Prognoza je bila zabrinjavajuća; prvih nekoliko dana najavljivala se kiša. I stvarno, kiša nas je pratila prvih šest sati vožnje.
Ali nakon toga, sve do povratka kući, doživjeli smo samo sunce i sunce. Može li bolje?
Divili smo se tim zrakama sunca svakog dana našeg boravka u Grčkoj kao da smo vidjeli samog Zeusa.
2. – 3. DAN: ARISTI I ZAGORI – KAMENI MOSTOVI
Naša prva tri dana proveli smo u selu Aristi, u regiji Zagori (u prijevodu: “iza planine”), u sjeverozapadnoj Grčkoj.
Zagori je poznat po svojim UNESCO-zaštićenim kamenim selima, rijeci Vikos koja teče kroz najdublji kanjon Europe, i po stotinama kamenih mostova koji spajaju planine, doline i ljude već stoljećima.
Prvi dan u Grčkoj odlučili smo biti turisti i posjetili grad Ioanninu baš na grčki nacionalni praznik “Ohi ili Oxi Day” (28. listopada).
Malim brodićima zaputili smo se do otoka na jezeru koji okružuje grad. Kamene uličice pune suvenirnica, slastičarni, kafića i restorana bile su preplavljene Grcima koji su slavili svoj dan.
Na svakom kantunu osjećala se grčka gostoljubivost; nudili su se zalogajčići baklave i rakije i drugih delicija. Znaju Grci kako se baviti turizmom.
Naravno, sve smo probali. I kupili. Baklave, zastave, rakije, magnete… tek smo počeli!
Jedini strah koji smo svi imali nije bio “koliko ćemo potrošiti”, nego “gdje ćemo to staviti”.
Naši vozači, Super Mario i njegova Vesna slagali su kofere kao lego kocke, jer sve to nekako je moralo stati u bus.
Zanimljivo kako kao planinari znamo preživjeti tri dana s jednim ruksakom, a kao turisti ne možemo sve ugurati ni u dva kofera.
Po povratku u Aristi otkrivali smo grčke delicije i vino, a neki i drugačiju gostoljubivost u Joya Baru.
Koliko je pivo? Tri? Pet? Četiri i pol?Ma nije važno. Koliko se gazdi dopadne.
Izlet ovakvog tipa se organizira i godinu dana unaprijed. I iako bukiranje smještaja, organizacija samog puta, prikupljanje novaca, briga o satnicama je zahtjevan posao, zapravo najveći izazov vodiču je: kako da svi budu zadovoljni. Skoro pa nemoguće.
U BUSU: Možete li malo ugasiti klimu hladno je. 5 min nakon: Di je klima, kuhamo se. Piški mi se…(Karaula). Kad ćemo stat? Zašto stajemo svako malo? Piški mi se…(Karaula). Zasto ne puštate glazbu? Može li malo tiše? Piški mi se….(Karaula). Kad ćemo stat jest? Doć cemo kasno u hotel, zašto stajemo jest? Piški mi se…(Karaula i svi ostali pivo, sokovi ekipa).
3. DAN – MOSTOVI OKRUGA ZAGORI
Drugog dana voljeli smo se mnogo. Sunce, mostovi, i najfinija pita na pola ture. Hodali smo polako, stajali često, potrošili sve poze za slikavanje. Bilo nam je malo. Njima je bilo malo. Ali noć je bila već blizu, a vodič je kao dosadni kustos u muzeju koji kaže: radno vrijeme je gotovo za danas.
Natrag u Aristi. Opet Joya. Malo grintanja zbog buke. Sreća moja pa smo Nikosu, našem grčkom domaćinu zauzeli cijeli hotel pa sam mogla mirno polu ignorirati međususjedske odnose.
4. DAN – METEORA: NEBESKI SAMOSTANI
Doručak i polazak prema Meteori, jednom od najčudesnijih mjesta na svijetu.
Ogromne stijene koje izgledaju kao da ih je sama priroda oblikovala za bogove, ne za ljude, a na njihovim vrhovima: samostani.
Posjetili smo samostane Varlaam i Great Meteoron, a između njih prošetali kratkom stazom.
Naš Ivan Sorić imao je zadatak pripremiti prezentaciju o Meteori u busu, i oduševio nas je svojim “vodičkim” talentom.
Naravno, kad sam rekla “ne penjite se po stijenama, skliske su!”, ekipa me poslušala i penjala se po skliskim stijenama.
Al da nije bilo mojih pustolovnih Vrtlara koji su za dobru sliku odlučili i malo riskirati, ne bi se upoznali sa akrobatkinjom iz Šibenika Antoniom Gašperov koja je taj dan hodala po užetu između meteorskih stijena zajedno sa još nekolicinom sličnih luđaka.
Ipak, nisam ni ja bila daleko od te definicije, derući se na cijeli glas: Maknite se sa tih stijena odmah!
Ona se smije, ja se derem – dalmatinka i dalmatinka, brzo smo se razumjele jer samo se Dalmatinka može tako derati, kaže ona ponosno.
A derala sam se samo dvaput na cijelom putovanju, i moram priznati da sam zadovoljna s tom statistikom. Definitivno sam mislila da će ista biti puno gora.
Još malo: Kad ćemo jest, stat, vruće, hladno i piški mi se (Karaula) i već smo bili na drugom kraju Grčke, u Delfima.
5. DAN – DELFI: SRCE ANTIČKE PROROČICE
Put nas je dalje vodio prema Delfima, gradu proročica i Apolonova hrama.
Posjetili smo arheološki muzej i svetište, i još jednom pokazali svoju neposlušnu dalmatinsku crtu.
Zastave koje nismo smjeli pokazivati, slike koje smo morali brisati, stojevi na glavi… sve se to događalo dok su nas grčki čuvari pokušavali disciplinirati.
Ali uspjeli smo mi i sačuvati koju fotografiju sa zastavom ispred Stadiona jer ne znaju Grci što je dalmatinski dišpet (naša Mara) i napraviti stoj na glavi (naš Slaven) kraj istog tog povijesnog remek djela, a sve u svrhu stvaranja uspomena.
6. DAN – THERMOPYLAE I SOLUN
Na putu prema Solunu stali smo se pokloniti kralju Leonidisu u Thermopylama, mjestu poznatom po legendarnom boju 300 Spartanaca. Taj dan svi Instagram i Facebook storiji su vrištali od epske glazbe iz istoimenog filma.
Ivan nas je još jednom oduševio s pričom o toj legendarnoj bitci, a mi smo dobili vjerojatno najbolji zajedničku fotografiju upravo na tom hvalevrijednom mjestu.
I kupili smo svi po kilo meda od barbe koji je stajao na cesti, tako da sve u svemu; nije bilo loše zaustaviti se baš tu.
Ulazak u Solun, jedan od najživljih gradova Mediterana, bio je pravi kontrast mirnim planinama.
A što se događalo u Solunu te noći: ne znam. Kažu neki da je i u pet ujutro ẓ̌ivo. Vjerovat ću im na riječ ili forografijama.
Ja sam već bila toliko umorna da mi je krevet bio svetinja.
7. DAN – MELNIK I PIROT: ZAVRŠNI DAN UZ PJESMU I RAKIJU
Kako nam je hotel u Sofiji otkazao zadnju noć, odlučili smo poštenom anketom preskočiti Sofiju, produžiti boravak u Solunu i prespavati u Pirotu u Srbiji.
Ali prije toga Melnik, najmanji grad u Bugarskoj, poznat po svojim pješčanim piramidama i vinima.
Pješačili smo do vidikovca, divili se pogledu, i jeli.
Restorani su bili dupkom puni, a kako su planinari stalno gladni i stalno im se piški (Karaula), i prvi Jeger se platio jer su neki kasnili na polazak, (Lucijan i Vjeko).
Eh sad, koliko god ideja Jegera bila zabavna, zapravo je dovela do mog drugog vikanja, a bome i velike prodike od strane šefice Ivane sutradan. Al to je tako s velikom djecom koja se sedam dana zaista opuste. Zapravo, to je kompliment!
Al poželjet ću još jednom našim mlađima: Dabogda vam dica bila ka i vi!
U hotelu Dijana u Pirotu dočekala nas je topla dobrodošlica.
Pjevalo se i plesalo do dugo u noć uz pomoć zvučnika kojeg su nam donijeli, a i neumornih konobara hotela.
Hvala hotelu Dijana na predobroj šljivovici koju su mi poklonili, a nisam je podijelila s nikim, jer sam zaslužila nakon ovih 7 dana da je popijem sama, na miru!
Sutradan smo, pomalo tiši, krenuli prema Hrvatskoj.
Na putu doma, iznenađujuće dobar goveđi gulaš negdje na autoputu do Zagreba.
Eh da, i Vjeko nam je pričao neke viceve o Piroćancima, ali ga je mikrofon trema malo pojela, pa smo to kao ignorirali. Šalim se Vjeko! Bili su super! Duck tape nećemo spominjati u službenom izvješću. To je samo za one koji su bili dio ove priče i kojima se još jednom zahvaljujem na povjerenju i predivnom poklonu kojeg ne skidam (znam Kike da si to ti!).
